Od donošenja novog Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine u hrvatskom pravnom sustavu postoje dva pojma koja se odnose na naizgled istu osobu – žrtva i oštećenik. Slijedom navedenog suočeni smo s nizom prijepora: Tko je uopće oštećenik? Koja je razlika između žrtve i oštećenika? Trebaju li nam uopće u zakonu oba ta pojma ako između njih ne postoji suštinska razlika ili je bolje ta dva posebna postupovna sudionika zamijeniti jednim i tako (naizgled lako) razriješiti ovu situaciju?

U traženju odgovora na naprijed navedena pitanja valja poći od odredaba važećeg Zakona o kaznenom postupku. Prema članku 202. stavku 2. točki 11. Zakona o kaznenom postupku žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda koji su izravna posljedica kaznenog djela (tzv. izravna žrtva). Žrtvom kaznenog djela smatraju se i bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema, predak, brat i sestra one osobe čija je smrt izravno prouzročena kaznenim djelom te osoba koju je ona na temelju zakona bila dužna uzdržavati (tzv. neizravna žrtva u slučajevima kada je počinjenje kaznenog djela rezultiralo smrću tzv. izravne žrtve).

Prema članku 202. stavku 2. točki 12. Zakona o kaznenom postupku oštećenik je žrtva kaznenog djela i pravna osoba na čiju je štetu kazneno djelo počinjeno koje sudjeluju u svojstvu oštećenika u postupku.

Čitajući prethodno spomenute odredbe jasno proizlazi da svaka fizička osoba na čiju štetu je kazneno djelo počinjeno i koja uslijed počinjenja tog djela trpi određene posljedice temeljem same te činjenice ima svojstvo žrtve kaznenog djela te su joj kao takvoj zakonom zagarantirana određena prava. Žrtva ima ta prava neovisno o tome želi li ili ne sudjelovati u kaznenom postupku i u njemu promicati vlastite procesne interese. Katalog tih prava propisan je u članku 43. Zakona o kaznenom postupku pri čemu je u odnosu na pojedine kategorije žrtvi, konkretno djecu žrtve kaznenih djela i žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i kaznenog djela trgovanja ljudima, člankom 44. Zakona o kaznenom postupku propisano da one imaju i neka dodatna prava, pored prava koje pripadaju svim žrtvama. Međutim, želi li žrtva aktivno sudjelovati u kaznenom postupku u cilju promicanja vlastitih procesnih interesa potrebno je da se sukladno članku 46. Zakona o kaznenom postupku prijavi kao oštećenik do podizanja optužnice, policiji ili državnom odvjetništvu, a do završetka rasprave, sudu. Drugim riječima, svaka žrtva može steći svojstvo oštećenika izjavi li nadležnom tijelu da želi sudjelovati u svojstvu oštećenika u kaznenom postupku. Dakle, svojstvo oštećenika ne stječe se samim podnošenjem kaznene prijave nadležnim tijelima već prijavom nadležnim tijelima iz koje proizlazi da žrtva želi sudjelovati u postupku kao oštećenik.

Iako je zakonska terminologija pomalo nejasna i govori o dužnosti žrtve da se prijavi kao oštećenik policiji, državnom odvjetništvu do podizanja optužnice ili sudu do završetka rasprave, valja istaći da se u praksi u pravilu ne podnosi nikakva pisana prijava u tom smislu nadležnim tijelima već to najčešće funkcionira na način da policijski istražitelj, državni odvjetnik ili sud prilikom provođenja dokazne radnje ispitivanja žrtve u svojstvu svjedoka žrtvu upozorava na ovu mogućnost, tražeći ju da se izjasni po tom pitanju odnosno da navede želi li ili ne sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika pri čemu se očitovanje žrtve o navedenom mora konstatirati u zapisniku o ispitivanju. Ipak, u smislu Zakona o kaznenom postupku ne postoji nikakva prepreka da žrtva kaznenog djela, neovisno o provođenju dokazne radnje ispitivanja u svojstvu svjedoka, pisanim putem obavijesti policiju, državno odvjetništvo ili sud, o tome da želi u postupku sudjelovati u svojstvu oštećenika. Katalog prava koja pripadaju oštećeniku propisan je člankom 51. Zakona o kaznenom postupku, a neka od najvažnijih prava koje pripadaju oštećeniku i koja žrtva ne može ostvariti ne prijavi li nadležnom tijelu da želi sudjelovati u postupku u svojstvu oštećenika su pravo na podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva te privremenih mjera osiguranja, pravo prisustvovati dokaznom ročištu, pravo prisustvovati raspravama i sudjelovati u dokaznom postupku te iznijeti završni govor, pravo aktivno sudjelovati u dokaznom postupku na raspravi u smislu postavljanja pitanja svjedoku, pravo predlagati da se izvedu određeni dokazi i utvrđuju određene činjenice, pravo podnijeti žalbu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu i slično.

Ovakvo zakonodavno uređenje ostavlja na dispoziciji svakoj žrtvi da u konačnici odluči o vlastitom angažmanu u kaznenom postupku odnosno omogućava žrtvi koja ne želi sudjelovati u kaznenom postupku (osim u mjeri u kojoj to bude morala ako bude pozvana kao svjedok s obzirom na to da je svjedočenje obveza koja se, osim iznimno, ne može izbjeći) da na jasan način to izrazi tijelima kaznenog postupka kroz to što se neće prijaviti za sudjelovanje u kaznenom postupku u ulozi oštećenika. Na taj način žrtva tijelima kaznenog postupka poručuje – na želim znati ništa više od onoga što je nužno. S druge pak strane ona žrtva koja je zainteresirana za aktivno sudjelovanje u postupku prijavit će se za sudjelovanje u ulozi oštećenika i na taj će način steći prava koja će joj omogućiti da aktivno promiče svoje procesne interese

Autorica: Marina Crnjak, mag.iur.