Na današnji dan, 11. veljače, obilježava se Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti. Tim povodom valja se prisjetiti da davna, ali i ona ne tako davna, povijest pamti mnoge briljantne žene koje su ostvarile ključne doprinose u raznim znanstvenim područjima. Od prve poznate znanstvenice u suvremenijem smislu tog pojma – egipatske liječnice Merit-Ptah – čije je djelovanje zabilježeno u spisima koji datiraju iz čak 2700 godine prije nove ere, preko  Marie Gaetane Agnesi – prve renomirane matematičarke na Zapadu te autorice prvog matematičkog priručnika, pa sve do svima itekako dobro poznate Marie Curie – prve ženske dobitnice Nobelove nagrade 1903. godine zahvaljujući doprinosima ostvarenim na polju fizike, moguće je primijetiti da su kroz čitavo postojanje civiliziranog društva upravo žene nerijetko bile te bez čijih ideja suvremeni svijet znanosti ne bi mogao postati ono što danas jest.

Na ovaj bi dan bilo stoga sasvim opravdano, i nimalo neprikladno, pobliže upoznati čitatelje/ice s životnim putem i djelovanjem neke od tih fascinantnih žena. No, iako njihov rad nikako ne valja zanemariti, činjenica da je isti ostao zabilježen u analima svjetske povijesti već sama po sebi naglašava čitav opseg njegove važnosti. Zašto onda uopće spominjati navedene žene? Razlog je sasvim jednostavan. Promatranjem povijesne prisutnosti žena u raznim znanstvenim područjima moguće je primijetiti da, iako prisutne u mnogo manjem broju, u kontekstu kvalitete njihov rad ni po čemu nije zaostajao za dostignućima muških im kolega. Nadalje, većina navedenih postignuća ostvarena je u vremenima mnogo manje naklonjenima ženama i uvažena u društvima kojima je pojam ženskog prava na obrazovanje bio mnogo straniji no što je danas. Usprkos nepovoljnim okolnostima, znanstvenice poput Merit-Ptah, Marie Gaetane Agnesi i Marie Curie izborile su svoje mjesto pod suncem u svijetu dominiranom muškarcima.

Ove, ali i mnogobrojne druge žene pružile su stoga izuzetan primjer svim ženama današnjice pokazavši da se njihove sposobnosti itekako mogu mjeriti s onima muškaraca u svijetu koji na sve načine obezvrjeđuje ženskost. Naravno, životna situacija aspirativnih znanstvenica današnjice mnogo je drugačija od one navedenih žena. U sadašnjem trenutku, ženskim je osobama u zapadnom svijetu ne samo omogućeno bavljenje znanošću i stjecanje razine obrazovanja potrebnog za isto (što kroz povijest često naprosto nije bilo moguće), već se ono nerijetko i potiče  uvođenjem mjera poput stipendija namijenjenim ženama u STEM područjima i tome slično. Uzevši trenutno stanje u obzir, sasvim bi logično bilo pretpostaviti da se postotak znanstvenica, kao i onih koje to žele postati, drastično povećao, no to nije slučaj. Bez obzira na naizgled povoljne okolnosti, postotak žena u STEM područjima značajno zaostaje za postotkom prisutnim u mnogobrojnim drugim zanimanjima. Zašto današnje žene ne odabiru postati znanstvenice?

U društvu je često moguće uočiti postojanje shvaćanja da žene naprosto prirodno iskazuju veći interes za društvene ili humanističke studije i zanimanja dok su muškarci prirodno naklonjeniji zanimanjima u STEM područjima, čime se često nastoji opravdati nedostatak žena u bilo kojem aspektu znanosti. Ovakvo shvaćanje na posljetku nužno dovodi do svojevrsnog začaranog kruga. Upravo rasprostranjen stav da žene ne zanima znanost uzrokuje da ih ona istinski – ne zanima. Postojanje rodnih uloga, kao i određenih društvenih predrasuda u kontekstu zanimanja namijenjenih ženama, dovodi do stvaranja okruženja u kojem žena kao takva nerijetko nije niti u stanju razviti interes za određeno znanstveno područje jer mu naprosto nikada nije bila izložena, već okolina još od malih nogu njezine interese usmjerava u ‘primjerenijem’ smjeru, što često uključuje i stvaranje afiniteta prema društveno-humanističkim područjima kao i zanimanjima centriranima oko neposredne brige o drugima u nekom obliku – poput primjerice prema zvanju odgajateljice – koje i dalje ostaje smatrano gotovo isključivo ženskom domenom.

Nadalje, žene koje pak požele izgraditi karijeru u nekom od STEM područja, na svom se putu suočavaju s nebrojenim rodno-uvjetovanim zaprekama. Prema istraživanju Harvarda, čak 41 posto žena odustane od karijere u STEM-u unutar prvih 10 godina rada, za razliku od tek 17 posto muškaraca. Ono što je zabrinjavajuće nije sam postotak, već i razlozi koji iza njega stoje. Naime, istraživanje je pokazalo da velik broj znanstvenica ne odustaje od karijere zbog poteškoća uzrokovanih vlastitom nekompetencijom ili težinom radnih zadataka. Naprotiv, apsolutno ništa ne ukazuje na to da su žene na ijedan način manje sposobne od svojih muških kolega zaposlenih u istom području. Problem leži u činjenici da u ovim predominantno muškim profesijama ženstvenost i dalje predstavlja neiskustvo i nestručnost te se od žena češće traži mnogo više dokazivanja no što bi se tražilo da se radi o muškarcu istih kvalifikacija što, posljedično, uzrokuje i mnogo teže napredovanje u karijeri. Bez obzira na to da, kako domaće tako i strane, statistike ne pokazuju raskorak u sposobnosti žena i muškaraca u kontekstu STEM-a, rodno uvjetovane predrasude ovdje ponovo uzimaju svoj danak, na što pažnju skreće i provedeno istraživanje prema kojem ogromnih 70 posto ispitanika/ca STEM smatra muškom domenom.

Što učiniti kako bi se stanje poboljšalo? Iako mnogobrojne stipendije i poticaji namijenjeni ženama u znanosti već postoje, isti ne predstavljaju rješenje. Upravo suprotno, od takvih je mjera sasvim moguće očekivati negativne posljedice za žene. S obzirom na postojanje predrasuda zahvaljujući kojima se razvija smatranje da su žene u STEM-u manje kompetentne od muškaraca, primanje određenih novčanih poticaja moglo bi čak biti protumačeno kao nezasluženo te tako dovesti do još većeg šikaniranja mladih znanstvenica. Naravno, to nikako ne znači da ne treba stipendirati perspektivne djevojke, već znači da ne valja tek nastojati ublažiti simptome postojećih rodnih nejednakosti pružanjem novčane podrške. Problem je potrebno sasjeći u korijenu što znači raditi na normalizaciji žena u ‘tradicionalno muškim’ zanimanjima – i obrnuto – kao i razbijanje rodno uvjetovanih predrasuda te rad na aktivnom usađivanju ideje o jednakosti muškaraca i žena već od najranije dobi.

Katarina Pavičić-Ivelja