Povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25.11.), donosimo vam članak o prisilnoj kontroli. No, prije nego se posvetimo toj temi, željele bismo vam reći zašto se obilježava ovaj vrlo važan datum, budući da je nasilje nad ženama najrašireniji oblik ugrožavanja temeljnih ljudskih prava. Ujedno, 25. studeni uzima se i kao početak kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja“ koju provode brojne organizacije civilnog društva, a koja traje do 10. prosinca koji se obilježava kao  Međunarodni dan ljudskih prava.

Datum 25. studeni odabran je kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u znak sjećanja na sestre Mirabal iz Dominikanske Republike, koje su djelovale kao političke aktivistkinje, borile se za demokraciju i pravdu te su zbog te borbe i svojih revolucionarnih aktivnosti postale simbol otpora diktatorskom režimu tadašnjeg predsjednika Dominikanske Republike Rafaela Trujilla, a koje je on 25. studenog 1960. godine dao brutalno ubiti. Sestre Mirabal postale su simbolom nacionalnog i feminističkog otpora, a 1999. godine Ujedinjeni narodi su i službeno potvrdili 25. studeni kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama kroz čije se obilježavanje želi osvijestiti javnost o problemu nasilja nad ženama.

Kada govorimo o nasilju nad ženama pa tako i o prisilnoj kontroli,  važno je znati da su žene u preko 90% slučajeva žrtve istog kao i razumjeti da se radi o rodno utemeljenom nasilju (žena je žrtva zbog svog spola, odnosno rodnih uloga koje su joj nametnute, a temeljem kojih se od nje očekuju određena ponašanja „poželjna za žene“ te osuđuje svako ponašanje koje od toga odstupa).

Zašto smo odlučile pisati o prisilnoj kontroli baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama?

Vrlo malo se u javnosti zna o temi prisilne kontrole, ali i među stručnjacima koji svakodnevno rade sa žrtvama nasilja u obitelji i koji često ne znaju prepoznati prisilnu kontrolu, što je poražavajuće jer može dovesti i dovodi do krivog pristupa žrtvi, a često i do njezine sekundarne viktimizacije, pogotovo kad znamo da je upravo prisilna kontrola učinkovitiji prediktor femicida kao najekstremnijeg oblika rodno uvjetovanog nasilja; ili da je 95 od 100 osoba koje su preživjele obiteljsko zlostavljanje, doživjelo i prisilnu kontrolu; ili da prisilna kontrola vrlo često ne prestaje napuštanjem nasilnog odnosa. Sve navedeno bila nam je motivacija za ovaj članak.

Što je uopće prisilna kontrola?

Prisilnu kontrolu (eng. coercive control – izraz je skovao sociolog, istraživač, forenzičar socijalnog rada i profesor emeritus Evan Stark) možemo definirati kao model planskog, sustavnog i dugotrajnog psihičkog, ekonomskog, seksualnog zlostavljanja, koje prethodi tjelesnim napadima i ubojstvima i žrtvu pretvara u taoca svog zlostavljača. Radi se o namjernom i proračunatom obrascu ponašanja i psihičkog zlostavljanja osmišljenom kako bi se žrtva izolirala, manipulirala i terorizirala u potpunu, zastrašujuću poslušnost. Osobe koje primjenjuju prisilnu kontrolu kao model kontrolirajućeg ponašanja nad drugim osobama čine to s ciljem uspostave i zadržavanja moći. Kontrola je svrha zlostavljanja, nasilje je samo način da se stekne kontrola, iako zlostavljači često uspiju steći kontrolu i bez primjene nasilja prema žrtvi. Strah žrtve sastavni je i ključan dio prisilne kontrole.

Zašto je važno prepoznati prisilnu kontrolu?

  • radi se o ponašanju koje je ponavljano i/ili kontinuirano te ima ozbiljne posljedice za žrtvu i djecu
  • smanjuje moć žrtve da donosi odluke, što ograničava njezinu samostalnost i otežava odvajanje od zlostavljača
  • može dovesti do povećane stope samoubojstava, samoozljeđivanja i zlouporabe psihoaktivnih tvari; pogoršanja mentalnog zdravlja; rizika za djecu u obitelji uključujući emocionalno i fizičko zlostavljanje.
  • mnoge žrtve ni ne znaju da doživljavaju prisilnu kontrolu, odnosno zlostavljanje sve dok se ne nađu u vrlo opasnim situacijama.

Kako se prisilna kontrola manifestira, kako je prepoznati?

Brojni su primjeri prisilne kontrole, navodimo neke:

  • Izolacija (od obitelji i prijatelja kako bi zlostavljač lakše kontrolirao žrtvu, a ona ne bi imala podršku i pomoć bližnjih)
  • Kontrola (zlostavljač želi znati gdje se žrtva nalazi u svakom trenutku; šalje joj poruke da mu pošalje fotografiju mjesta gdje bi trebala biti po mišljenju zlostavljača, on želi znati zašto joj je trebalo više vremena danas nego jučer da prijeđe istu udaljenost npr. od posla do kuće)
  • Zabrane sna (buđenje žrtve iz sna, zamaranje cijelonoćnim, višestnim monolozima kako bi se trebala ponašati, držanje prodika; buđenje djeteta usred noći kako bi probudio žrtvu)
  • Izluđivanje – eng. gaslighting (radi se o psihičkom nasilju koje se manifestira tako što se informacije manipuliraju od strane zlostavljača s ciljem da žrtva tog nasilja počinje sumnjati u svoje pamćenje, opažanja, percepciju stvarnosti, ona počinje sumnjati u sebe, misli da gubi razum)
  • Zastrašivanje (prijetnje da će učiniti nažao djeci)
  • Ponižavanje, vrijeđanje (do razine da žrtva gubi samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti)
  • Kontrola financijskih sredstava za život (za najosnovnije stvari za žrtvu i djecu; zlostavljač je taj koji određuje što će se kupovati i koliko žrtva smije potrošiti)….

Kakav je stav zakonodavstva prema prisilnoj kontroli?

Republika Hrvatska nema prepoznatu prisilnu kontrolu niti u svom prekršajnom niti u kaznenom zakonodavstvu. U našem bi zakonodavstvu sadržaju prisilne kontrole bila najbliža definicija psihičkog nasilja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Pa tako ovaj naš zakon psihičko nasilje karakterizira kao primjenu psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, kao verbalno nasilje, verbalne napade, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama, protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja (uhođenje i uznemiravanje).

Primjer države koja prisilnu kontrolu ili prisilno ponašanje u intimnim ili obiteljskim odnosima stavlja u katalog kaznenih djela, zakonodavstvo je Engleske i Walesa i to u čl. 76. Zakona o ozbiljnim zločinima iz 2015 . Prema zakonodavstvu Engleske i Walesa za dokazivanje ovog kaznenog djela, ponašanje se mora provoditi “ponovno” ili “kontinuirano”, dok je drugi, odvojeni element kaznenog djela da ono mora imati “ozbiljan učinak” na nekoga, a jedan od načina da se to dokaže je da se žrtva barem u dva navrata bojala da će se nad njom primijeniti nasilje ili da se osjećala ozbiljno ugroženom.

Još jedan pozitivan primjer, primjer je belgijskog nacrta Zakona o prevenciji i suzbijanju femicida, rodno specifičnih ubojstava i nasilja koje im prethodi, budući da taj zakon definira i različite vrste nasilja koje mogu prethoditi femicidu (pa tako i prisilnu kontrolu), a sam zakon odgovor je na brojne zahtjeve civilnog društva. Belgijski zakon predviđa i prikupljanje statističkih podataka koji će poslužiti za sastavljanje godišnjeg izvještaja, a u kojemu će biti opisane i karakteristike žrtava i počinitelja te odnos koji je među njima postojao. Prikupljanje statističkih podataka vrlo je važan segment u borbi protiv nasilja nad ženama, budući da se temeljem njih mogu napraviti kvalitetne analize koje su zatim podloga za donošenje različitih mjera, strategija i politika usmjerenih na rješavanje problema nasilja u obitelji.

Zašto je važno da stručnjaci koji rade sa žrtvama prepoznaju prisilnu kontrolu?

Ovdje mislimo primarno na djelatnike/ce policije, državnog odvjetništva, sudova, zavoda za socijalni rad. Kao što smo navele ranije, često se u praksi susrećemo s nepoznavanjem prisilne kontrole upravo od strane stručnjaka/inja koji/e rade sa žrtvama nasilja i koji/e bi je zapravo trebali/e znati prepoznati. U slučaju pravilnog pristupa žrtvi i pravilne kvalifikacije djela te zatim primjerenog kažnjavanja počinitelja, žrtve bi svakako stekle veće povjerenje u institucije i sustav, lakše se odlučivale prijaviti nasilje te lakše prolazile kroz postupak. U suprotnom, sve će ovo izostati, a žrtva će, umjesto da riješi svoj problem, biti dodatno istraumatizirana od strane institucija, dok će se društvu u cjelini slati poruka da se „ne isplati“ prijavljivati nasilnička ponašanja, a počiniteljima dati zeleno svjetlo da nastave s istim.

Važno je da stručnjaci/kinje, kada im žrtva dođe s određenim opisom često zadnjeg (ali nikako i jedinog događaja), pristupe žrtvi na način da dođu do svega što se dešavalo, da shvate da se ne radi o incidentu, izoliranom slučaju, banalnoj stvari, da kontrolu, kao i općenito nasilje, sagledaju u kontekstu kontinuiranog odvijanja, ponavljajućeg ponašanja karakterističnog za nasilje u obitelji. Posljedično, ovo će se odraziti i na kvalifikaciju djela, odnosno često biti odlučujući faktor da se djelo kvalificira kao kazneno, a ne prekršaj.

Nadamo se da smo vam bar malo približile temu prisilne kontrole, a za one koji/e žele znati više, predlažemo da pročitate:

Evan Stark: Coercive Control: The Entrapment of Women in Personal Life (Prisilna kontrola: zarobljavanje žena u osobnom životu) u kojoj se bavi vrstom obiteljskog zlostavljanja koja ne uključuje uvijek fizičko nasilje.

Jane Monckton Smith: „In Control: Dangerous Relationships and How They End in Murder“ (U kontroli: Opasne veze i kako završavaju ubojstvom). U ovoj su knjizi objavljeni rezultati istraživanja 372 slučaja obiteljskog nasilja u Velikoj Britaniji iz kojih je izvedena kako postoji obrazac od osam faza, tzv. vremenska crta femicida, zahvaljujući kojoj možemo prepoznati znakove prisilne kontrole i prevenirati femicid.

Za dodatne informacije i pojašnjenja, slobodno nam se obratite na  051/211-888 ili
pomoc@sos-rijeka.org.

 Ovaj članak dio je projekta Pravo na pravo čiju provedbu financira Ministarstvo pravosuđa i uprave.