Autorica: Karmen Kresina, volonterka Udruge

I ove se godine okupljamo na Noćnom maršu za Osmi mart uz pitanja “dokle više?!” i “zašto još uvijek?”. Krećemo na Delti, 8.3. u 18:30 sati, i marširamo do Trga 128. brigade. 2025. se Noćni marš održava pod geslom Feminizam nema granica! A Feminizam nema granica jer smo, bez obzira na različitosti, ujedinjene u borbi. U borbi koja traje traje svaki dan i postaje sve izazovnijom. Zato za sve one koji pitaju “Zašto nam treba Osmi mart?” imamo i mi neka pitanja – ali i odgovore – kao svojevrsni throwback na 2024. godinu.

Zašto još uvijek moramo vrištati o nasilju?

Hrvatska je članica Europske unije od 2013. godine te je ulaskom u istu bila obvezna prihvatiti neka od njezinih temeljnih načela. Neki od raznih ciljeva jesu, uz promociju mira i uspostavljanja unutarnjeg tržišta, borba protiv socijalne isključenosti i diskriminacije, promicanje socijalne pravde i zaštite, ravnopravnost žena i muškaraca te zaštita prava djeteta kao i pristup slobodi, sigurnosti i pravdi – bez unutarnjih granica. Definicija govora mržnje, prema Preporuci Vijeća Europe iz 1997. godine, koje se drži Hrvatska, definirana je kao „svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla “.

Zato što zakoni ne znače ništa ako se ne provode!

U ožujku 2024. ministar Malenica predstavio je nove izmjene i dopune Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koje će rezultirati doprinosom u zaustavljanju nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i strožim kažnjavanjem nasilja motiviranog mržnjom. Kroz predstavljanje navedeno je i uvođenje femicida kao posebnoga zločina za kojeg neće postojati zastara te je izglasan kao novi pojam u Hrvatskome kaznenome zakonu. S obzirom na navedeno, dalo bi se zaključiti da se Hrvatska bori za jednakost i protiv diskriminacije u bilo kojemu smislu. Ono što me najviše zbunjuje je, ako se u teoriji Hrvatska bori za jednakost i protiv mržnje, zašto nailazimo na toliko prepreka kod provođenja istoga u praksi? Zašto se ne govori o javnim govorima mržnje? I o seksualizaciji žena – nekada i od strane ljudi koji bi nam trebali biti uzor te poticati ravnopravnost i jednakost među svima? Vidim da se to najčešće pretvara u velike, udarne naslove masovnih medija, bez da se pristupi problemu kao takvome.

Zašto se pravimo da je seksizam normalan?

Ako govorimo o seksizmu i diskriminaciji žena u političkim krugovima, možemo spomenuti izjavu Hrvoja Zekanovića u emisiji HRT-a u kojoj je rekao kako je on “vizualizirao kolegicu Daliju Orešković u krevetu, omotanu hrvatskom zastavom s jastukom na kockice”. Ova izjava odgovor je na voditeljevu najavu kako ima pitanje vezano uz predsjedničke izbore. Ili možemo spomenuti učestale komentare „slatki ste“ Andreja Plenkovića kada ne zna što odgovoriti novinarkama. Vratimo li se malo unazad, možemo se prisjetiti i Damira Vanđelića koji smatra kako je „najjači nagon kod žene da ona rodi. Ako žena ima neki nagon koji je kontra tog nagona, treba provjeriti taj nagon, treba ju pitati što joj treba.“. Poprilično snažna i samouvjerena izjava o biološkim nagonima žene od osobe koja je diplomirala strojarstvo, a uz to nije žena.

Zato što mediji šire mržnju i banaliziraju nasilje!

S druge strane, neki mediji drže da je seksualno uznemiravanje čin dalmatinske euforije. Naime, za vrijeme Olimpijskih igara, otac Barbare Matić poljubio je volonterku u obraz koja ga je kasnije prijavila za seksualno uznemiravanje. Ono što, primjerice, Večernji list smatra problematičnim u ovoj situaciji jest da je netko imao “… dužnost da tu neugodnu vijest priopći Barbari kojoj je to zasigurno pokvarilo ove preostale dane boravka u Parizu“. Jedina stvar koja me više zabrinjava od samoga članka su komentari građan⁞ki na objavu. Oni su raznoliki, ali prevladavaju obrane oca Barbare Matić argumentima poput: „malo je popio i pipkao po grudima, što sada.. Ništa strašno! I ja bih da mi kćer osvoji zlato“, „da ju je poljubila žena ne bi se ni znalo… Lezbača“ , „ovo je samo nastavak ludila na Zapadu, ovo mogu prodat glupim ljudima, sve da je to i uradio to se ne može tretirati kao seksualno nasilje, al na Zapadu je sve moguće, bolesno sve“.

Kako ne bi došlo do isključivanja žena u svakodnevnim vijestima, razni portali se brinu da objavljuju i članke o temama poput žena u politici. Ako pogledamo u arhivu objava već spomenutog Večernjega lista možemo pronaći sve što bi nas moglo zanimati o njima: koju odjevnu kombinaciju su Sanja Musić Milanović i Glasovac nosile za vrijeme izbora, koliko koštaju mokasinke Fani Kerum i koje su njene odjevne kombinacije na glasanjima; koju boju haljine je nosila Daniela Opara, pa čak i da je Jadranka Kosor nosila crveni ruž za izlazak na izbore!

Ima i portala, kao što je Dubrovački vjesnik, koji idu i korak dalje. Ne samo da banaliziraju silovanje naslovom koji glasi „Evo u kojoj pozi je uživala, a zbog čega mu je onda rekla NE i prijavila ga za silovanje!“, već i samim sadržajem članka koji opisuje nepotrebne detalje odnosa između žrtve i silovatelja te indirektnim okrivljivanjem žrtve. O temi seksualnog uznemiravanja također pišu naši portali, između ostalih i Slobodna Dalmacija. Ako ste do sada misli⁞le da je krivac za osvetničku pornografiju onaj koji objavljuje seksualno eksplicitan sadržaj bez pristanka osobe koja se na njemu nalazi, bili biste u krivu! U jednom se njihovom tekstu naime okrivljuje hormone, mladenačku pohotnost i nove tehnologije, s naslovom „Zbog lude glave i hormona umalo završio iza rešetaka“.

Do sada sam pretežito komentirala samo ignorantne novinar⁞ke i neukusne komentare. No jedan novinar portala Kult plave kamenice smatra da se razlikuje u odnosu na ostale jer upravo pazi što govori. U svom članku piše kako ga je konobarica za vrijeme uzimanja narudžbe upitala „Želiš li i nešto slatko uz to?“, ali prije nego što je išta rekao promislio je i zaključio da je „veoma svjestan trenutka u kojem živimo“ te se, citiram, „suzdržao od toga da je zamolim da mi umjesto šećera umoči prst u kavu kako bi je zasladila“.

Iako primjera ima još, za kraj ovog dijela medijske analize još istaknimo da je jedan bjelovarski portal na događaj u kojem je muškarac probao ubiti ženu tako što joj je „nasred dvorišta sjekirom pokušao odsjeći glavu“, kako je opisano u senzacionalističkom naslovu, odlučio nadodati i „zabavni“ komentar. Sve kako bi „razvedrio“ svoje utučene čitatelj⁞ice! Je li bilo moguće pokazati manje empatije prema osobi nad kojom je izvršen pokušaj ubojstva? Vjerojatno ne, za što su se uspješno pobrinuli komentarom “Antonio je bio dobrano pijan“. Od svih mogućih načina na koje možemo pristupiti ozbiljnim temama, kao što je rodno uvjetovano nasilje koje zaslužuje svaku osudu, mi uporno odabiremo onaj kojim ćemo omalovažiti žrtve i umanjiti osjećaje osoba koje su preživjele nasilje.

Zašto se vraćamo u Srednji vijek?

Mediji svakako utječu na društvo u kojemu živimo. Njihovu ulogu vidim i u širenju svjetonazora koji porađa izjave poput one Mirte Miler „Ako nije bolji od mene, što da radim s njim? Muškarac mora biti netko tko dominira, netko od koga mogu nešto naučiti“. Mentalno smo se vratile u povijesno doba koje je držalo da su žene manje vrijedne i da moraju nešto učiti od muškaraca, jer same ne mogu i nisu sposobne. Žalosno. Promicanje trendova poput tradwife i I’m just a girl na platformama TikTok-a i Instagram su suptilna (ponekad i direktna!) navođenja da je ženi mjesto u kuhinji i da rađa djecu, te da tu njezina uloga završava.

Zato što se religija koristi za širenje nejednakosti!

Pod parolom „Prva subota u mjesecu“ u gradovima diljem Hrvatske okupljaju se građani (kolokvijalno nazvani „klečavci“ ili „molitelji“), koji javno kleče na trgovima s velikim protokom ljudi i mole za promjene u zakonu i svijesti naroda. Neke od javno izrečenih ideja za koje se zalažu jesu čednost u odijevanju i ponašanju te za moralni autoritet muškarca u obitelji. Naravno, nije potrebno naglašavati da žene ne kleče s muškarcima u istome krugu, ako se čak i slažu s nekim od ideja spomenutih vizionara, već to mogu raditi izvan njihova kruga. Pri intervjuu novinarke Danke Derifaj s paterom Božidarom Nagyem on izjavljuje kako “Mnoge ženske osobe nisu svjesne kad se odijevaju izazovno i onda to kod muške populacije izaziva jako velike neugodnosti i ostalo, a ženske osobe trebale bi misliti da svojom nošnjom i svojim odijevanjem ne izazivaju grijehe kod muškaraca”. Još alarmantnije je da na pitanje reporterke zar nisu muškarci sami odgovorni za svoje grijehe on odgovara: “Čujte, postoje također, oni koji izazivaju, bilo svjesno, bilo nesvjesno, to je konkretno žensko nemoralno odijevanje”.

Zašto nas reklame stavljaju u zamrzivač?

S obzirom u kojem se smjeru kao društvo krećemo s mizoginim načinom razmišljanja, ne čudi što se pojavljuje i masa proizvoda koji se reklamiraju kroz objektivizaciju žena, a sve da bi se privukla pažnja kupaca. Jedan od primjera je Konoba Kamen koja je svježinu svojih proizvoda odlučila promovirati kroz prikaz žene u crnoj vreći u zamrzivaču kao „ribu“, uz riječi „živa je, još se mrda“, pritom je udarajući po tijelu. Nastavimo li s ismijavanjem nasilja nad ženama i femicida, mogle bismo uskoro ponovno vidjeti identične reklame, poput onih iz 50-ih godina prošlog stoljeća, gdje žena kuha za štednjakom, a muškarac sjedi u fotelji i čita novine. Neće biti potrebni nikakvi opisi, jer slika govori više od tisuću riječi, svima pokazujući gdje im je mjesto.

Zato što je nasilje nad ženama za neke i dalje sprdnja!

Prošle su godine u Zagrebu su osvanuli grafiti s natpisom „ubij ženu“. Iako je kasnije otkriveno da je to djelo aktivista Gorana Pavića kojim je želio potaknuti raspravu o nasilju nad ženama, jer se ne govori dovoljno o femicidu, nije se umanjio osjećaj straha i nepovjerenja u državu, koji se probudio u ženama nakon što smo vidjele takav natpis. Možda je baš to ono što je bilo potrebno da konačno osvijestimo sliku svijeta oko nas.

Navedene situacije su samo djelić onoga što se događalo u Hrvatskoj tijekom 2024. godine. Žene postepeno i nekada posve nesvjesno ponovno gube prava za koja smo se toliko borile. Umjesto da osvijestimo događaje oko nas i zahtijevamo sigurnu državu, svakodnevno se kao narod svađamo oko trivijalnih stvari poput toga je li burek zaista samo s mesom i tko je porijeklom od kuda. Javnim govorom te ukazivanjem na probleme u državi i zahtijevanjem svojih prava možemo nešto promijeniti, no nastavimo li ih ignorirati i pretvarati se da je sve u redu dopuštamo da se problemi dalje razvijaju i tako oblikuju naš život. „Hrvatska puna života“ – možda, ali ne za nas.