U znak sjećanja na rezoluciju 1820 Vijeća sigurnosti UN kojom je seksualno nasilje u obliku silovanja, seksualnog ropstva, prisilne prostitucije, prisile na trudnoću, prisile na pobačaj, prisilne sterilizaciju, prisilnog braka ili pak bilo kojeg drugog zamislivog vida napada na tjelesnu autonomiju pojedinca/ke priznato ratnom taktikom te preprekom koja stoji na putu ka izgradnji pacifističkog društva, na današnji dan, 19. lipnja obilježava se Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima.

Iako je moguće primijetiti da su se posljednjih godina rasprave o navedenoj temi seksualnog nasilja u sukobima prvenstveno vodile u kontekstu medijski aktualnih terorističkih tvorevina poput Islamske države ili pak  Boko Harama, kako bi se ilustrirala čitava težina problema koje predstavlja čin ratnog silovanja dovoljno je tek osvrnuti se oko sebe. Naime, prema procjeni UN-a u susjednoj nam Bosni i Hercegovini 90-ih je za vrijeme rata silovano nemalih 20 000 pa čak i do 50 000 žena, djevojaka i djevojčica (dok broj silovanih muških osoba i dalje ostaje nepoznat).

Za razliku od BiH, broj silovanih žena u Hrvatskoj za vrijeme trajanja Domovinskog rata službeno je procijenjen na tek 67 što je u odnosu na onu bosansko-hercegovačku sasvim neznatna brojka. Je li uistinu moguće da su istovremeno, na gotovo istom području, na određenim područjima na tek nekoliko kilometara udaljenosti s jedne strane imaginarne granične linije seksualni napadi na civilne žene naprosto ‘pokosili’ čitavu naciju, dok je s druge strane seksualno nasilje kao ratna taktika uspjelo gotovo ostati nepoznanicom? Iako je mnogo lakše smatrati da je tome uistinu tako te pognuti glavu i skrenuti pogled u stranu kako bismo izbjegli suočavanje s neugodnom istinom – istina je i dalje ovdje, šokantna, tragična, traumatična i prisutna bez obzira na sve pokušaje njezinog brisanja iz kolektivne društvene svijesti.

Ratna silovanja nisu tek daleki problem zemalja trećeg svijeta, nisu niti stran niti apstraktan pojam, njihove žrtve nisu tek Sirijke porobljene za vrijeme ISIS-ove okupacije niti Nigerijke stradale od strane Boko Harama, ona nisu tek reportaža sagledana kroz senzacionalističku medijsku prizmu – ratna silovanja dio su naše prošlosti, njihove posljedice ostaju dijelom naše svakodnevice, njihove žrtve su upravo ovdje među nama, u državi, gradu, susjedstvu, kućanstvu ili radnom mjestu – nevidljive i neprepoznate.

U hrvatskom pravosuđu čin silovanja tretira se kao ratni zločin, a kako je propisano člankom 153. stavka 1. Kaznenog zakona, i pod bilo kojim drugim okolnostima ono se smatra kaznenim djelom zaslužnim zatvorske kazne u trajanju do 10 godina. Dakle, iako je moguće tvrditi da je navedena propisana kazna za seksualni napad nedostatna u odnosu na težinu počinjenog djela (što je pak tema za neku drugu raspravu) srž problema ne leži ‘na papiru’. Zašto pak onda žrtve ratnih silovanja i dalje ostaju mahom zakinute za pravdu koju zaslužuju ili pak same niti ne pokušavaju doći do nje, a mnoge i dalje ostaju prisiljene gotovo svakodnevno susretati svoje silovatelje koji su i dalje na slobodi?

Razlog tome ne leži tek u (ne)učinkovitosti institucija odgovornih za procesiranje slučajeva seksualnog nasilja u konfliktima (iako i navedeno igra značajnu ulogu u odluci o (ne)prijavljivanju silovanja), već u nečemu mnogo apstraktnijem i mnogo manje opipljivom, ali zato prisutnom u gotovo svim kulturama suvremenog društva – patrijarhalnom mentalitetu temeljenom na ideji postojanja dinamike ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ pri kojoj prisutni odnosi nerijetko više nalikuju odnosu vlasnika i vlasništva nego pak onom koji postoji među dvama ravnopravnim pojedincima.

Cilj rata jest stvoriti iluziju privilegiranog i opravdano nadmoćnog položaja jedne skupine, u ovom slučaju nacije, nad drugom te uspostaviti određenu hijerarhijsku strukturu koja će legitimizirati osvajački čin. U ovom kontekstu, silovanjem kao ultimativnim činom iskazivanja nadmoći i ‘vlasništva’ nad drugom osobom, već postojeća hijerarhijska dinamika prisutna u odnosu ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ u ostalim sferama privatnog i javnog života uopćuje se kako bi omogućila stvaranje poznatog i prihvatljivog okvira primjenjivog u odnosu između zaraćenih skupina.

Upravo zbog već prisutne patrijarhalne rodne dinamike koja žene i dalje gura u drugi plan, ali i prisutnih normi vezanih uz žensku seksualnost, to jest broja seksualnih partnera kao mjerila ženine vrijednosti (što uvelike proizlazi iz određenog smatranja žene vlasništvom muškarca) žrtve bivaju i ostaju natjerane na šutnju. Progovaranjem o silovanju proživljenom u ratu žena na ovaj ili onaj način riskira biti ignorirana u kontekstu vlastitog iskustva, pa čak i odbačena od strane zajednice u kojoj se nalazi. Imajući na umu moguće posljedice progovaranja o vlastitom seksualnom napadu, mnoge žene naprosto odluče – šutjeti. Kako je savršeno izneseno u kontekstu dokumentarnog filma ‘Tanka linija’ koji obrađuje priču u ratu silovane Bošnjakinje: Europsko društvo, ma kako se nama napredno i otvoreno činilo, ipak je još vrlo patrijarhalno, kao i naš mentalitet, koji je posljedica našeg kulturnoga kruga. Većina žrtava silovanja osjeća sramotu i traumu seksualnog zločina toliko jako da se ne usuđuju o tome pričati kako ne bi bile stigmatizirane za cijeli život.

Patrijarhalna misao neupitno je prisutna na ovim područjima, štoviše, jačanjem konzervativnih struja ona postaje sve izraženijom. Potrebno je uzeti u obzir da seksualno nasilje u sukobima nije izolirani problem, već je tek ultimativna simptomatična manifestacija patrijarhalnih normi duboko ukorijenjenih u društvo.

Stoga, kako bi žrtve ratnih silovanja mogle doći do pravde nije dovoljno tek zatvoriti počinitelje ili pak silovanim ženama ponuditi odštetu. Potrebno je prestati na patrijarhat gledati kao na izumrlu ideju o kojoj nitko nakon feministkinja drugog vala ne mora raspravljati, srušiti hijerarhijsku strukturu koja ženu smatra podređenom te aktivno raditi na stvaranju društva u kojem se žene ne moraju bojati progovoriti, a seksualno nasilje nije grimizno slovo za onu koja ga je iskusila.

Nadalje, potrebno je prestati okretati glavu i ratno silovanje smatrati nečime što se ‘događa negdje drugdje’, jer ono nije samo nešto čime se služi Islamska država ili pak koja druga daleka teroristička tvorevina. Potrebno je prihvatiti da su posljedice ratnog silovanja kao ratne taktike i dalje dio naše svakodnevice, suočiti se s nedavnom prošlošću, priznati da žene nisu kolateralne žrtve već osobe vrijedne dostojanstva te umjesto zabijanja glave u pijesak napokon započeti s aktivnim donošenjem promjena za pravednije i ‘jednakije’ društvo u kojem su počinitelji, a ne žrtve, oni koji bivaju kažnjenima. Tek kada ženi kao neprivilegiranoj u odnosu ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ pravda bude omogućena, isto će vrijediti i za sve one na koje se navedena dinamika primjenjuje u svom uopćenom obliku. Tek tada izgradnja istinski ravnopravnog, pacifističkog i slobodnog društva može istinski započeti.

Katarina Pavičić-Ivelja