Zašto ona to dopušta?

U sklopu projekta „Humano obrazovanje- odgovorno društvo“, kojeg zajedno provode Lezbijska organizacija Rijeka “LORI”, Udruga za ljudska prava i građansku participaciju „PaRiter“, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, predstavljamo vam studentske refleksivne dnevnike, nastale tijekom pohađanja kolegija u udruzi SOS Rijeka.

Projekt „Humano obrazovanje – odgovorno društvo“ provodi se u sklopu Poziva za dodjelu bespovratnih sredstava „Podrška razvoju partnerstava organizacija civilnog društva i visokoobrazovnih ustanova za provedbu programa društveno korisnog učenja“ u okviru Operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ 2014.-2020. godine .

Produkt projekta bio je kolegij „Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti“. U sklopu provođenja kolegija u udruzi SOS Rijeka dvije su studentice sudjelovale u mentorskom programu.

Refleksivni dnevnici produkt su stečenog znanja o rodno uvjetovanom nasilju i nasilju u obitelji. Prvi refleksivni dnevnici odnosili su se na aktivnosti predavanja u udruzi SOS Rijeka, susreta s klijenticom koja je studenticama ispričala svoju priču te gledanje dokumentarnog filma o posljedicama rodno uvjetovanog nasilja. U nastavku donosimo odlomak iz prvog refleksivnog dnevnika studentice Ive Breulj, u kojem se dotakla najčešćeg pitanja koje se postavlja ženama koje su preživjele nasilje – Zašto si to dopustila?

Prije pohađanja kolegija Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti, moje shvaćanje rodno uvjetovanog nasilja bilo je iznimno oskudno, te osim stava da je nasilje krivo, mnoge stvari su mi bile nejasne i mnoga pitanja neodgovorena, među kojima je glavno bilo – zašto ona to dopušta? Nakon teorijske obrade gradiva više sam razumjela zbog čega se neke stvari događaju, koji im je tijek te generalno cijelu sliku nasilja koje je iznimno kompleksno i mnogostruko. Susret s klijenticom i gledanje filma predstavilo je ključne trenutke moga šoka, slamanja i otvaranja očiju. Vidjeti osobe koje su prošle kroz horor koji postaje sve gori nakon prekida; misli, strah i bol koju moraju nositi sa sobom nakon „što je sve gotovo“, donosi kompletno novu sliku emocionalnog nasilja i općenito posljedica nasilja.

Najvažnije što sam naučila jest ne osuđivati žrtve. Svaka osoba je individua sa svojim razlozima i odlukama koje možda drugi ne mogu razumjeti, ali to isto tako ne umanjuje pravo donošenja takvih odluka. Elementi koji su prisutni u svim trima situacijama jest emocionalno nasilje koje je često prisutno uz fizičko, a kojem se manje pridaje pažnja. Svako nasilje ima petlju oko koje se sve kreće, a to je da se tenzije nakupljaju u nasilniku koje dođu do vrhunca, pukne i dolazi do nasilja, nakon čega dolazi faza medenog mjeseca s isprikama i zatim sve ispočetka. Nažalost, kako vrijeme prolazi sve manje vremena je potrebno da dođe do „pucanja“. Svaka veza započinje onako nevino i naivno, te je ljubav samim time jedan od razloga zbog kojeg žene ne odlaze. Ljubav čini lude stvari, pa tako i da žene same sebi opravdavaju brojne postupke nasilnika. Osim ljubavi, tu su financijski/ekonomski razlozi, gdje nasilnik učini žrtvu financijski ovisnom i samim time joj onemogući odlazak od njega. Sram i neugoda, zajedno s izoliranošću od ostatka svijeta i nedostatkom prijatelja kojima se mogu obratiti, također su neki od razloga. Zatim, prijetnje za život i prijetnje oduzimanja skrbništva nad djecom, koje je moguće zbog financijske ovisnosti žene. Maksimalno omalovažavanje i uništavanja osobe do krajnosti da „ju nitko drugi neće“.

U odnosu na prije, puno više empatije nosim sa sobom, i shvaćam kako neke male dijelove emocionalnog nasilja nalazim puno češće nego što bih prije. Kada bih se pronašla u situaciji da mi se žrtva rodnog nasilja povjeri, prvo bih jako pažljivo pokušala analizirati u kojoj se osoba fazi nalazi i procijeniti treba li samo izbaciti bijes iz sebe ili „isplakati dušu“, te bih pri samom razgovoru iskoristila svo stečeno znanje na kolegiju Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti. Također, istaknula bih kako se ne smatram dovoljno stručnom i usmjerila kod psihologa, udruge ili nešto slično.