Zašto neki ljudi žele nauditi onima koji su im najbliži?

Zašto neki ljudi žele nauditi onima koji su im najbliži?

Fenomen zlostavljanja u intimnim partnerskim vezama odnosi se na pokušaj povrede ili kontrole trenutnog ili prijašnjeg romantičnog partnera protiv njihove volje. U velikoj većini slučajeva zlostavljači su muškarci. Zlostavljanje može biti fizičko, psihološko, seksualno ili u obliku uhođenja, te uključuje nepoštovanje, kontroliranje, vrijeđanje i omalovažavanje. Žrtve često izjavljuju kako im najviše patnje uzrokuje emocionalno zlostavljanje, suprotno općem mišljenju da je fizičko zlostavljanje najteži oblik. No, bez obzira na vrstu zlostavljanja, korijeni tog ponašanja i način razmišljanja u srži su uvijek isti. Što zlostavljača navodi da bude nasilan prema partnerici?

Zlostavljač uglavnom ne izgleda kao što obično zamišljamo da izgleda. On može biti osjećajan i nježan muškarac, suprotno onome što nazivamo „mačo“ muškarcem. Osim ovog, brojni su mitovi o zlostavljačima, poput toga da je bio zlostavljan kao dijete, da ga je njegova bivša partnerica povrijedila, da zlostavlja one koje najviše voli, previše drži u sebi svoje osjećaje, ima agresivnu osobnost, lako izgubi kontrolu, mentalno je bolestan, ima nisko samopoštovanje, šef ga maltretira, boji se intimnosti i drugi. Zanimljivo je da su te mitove stvorili upravo zlostavljači, kako bi preusmjerili fokus sa rješavanja pravog problema i preuzimanja odgovornosti na svoje osjećaje, osobnost, situaciju ili nešto treće za što oni nisu krivi i što se ne može promijeniti. Budući da je majstor za izgovore, svih oko sebe drži usredotočene na to kako se osjeća ne bi li izbjegao da se usmjere na to kako razmišlja. Međutim, on ne zlostavlja jer je ljut, već je ljut jer zlostavlja.

Iako osjećaji, osobnost i prošla iskustva mogu utjecati na to kako se želimo ponašati, naše odluke o tome kako ćemo se ponašati u konačnici su određene stavovima i navikama. Zlostavljač nije otuđen od svojih osjećaja već od osjećaja svoje partnerice i djece. Dakle, korijen problema zlostavljanja nije u njegovim osjećajima ili gubitku kontrole već u temeljnim uvjerenjima da je ovlašten koristiti kontrolu nad partnericom. On je uvjeren da je njegovo ponašanje opravdano, te ima iskrivljen osjećaj za dobro i loše. Slikovito, možemo zamisliti stablo, čiji je korijen osjećaj vlasništva, deblo ovlaštenost, a grane su kontrola. Osjećaj vlasništva se odnosi na shvaćanje da posjeduje partnericu i prema tome je ovlašten postupati s njom kako želi. Posesivnost leži u srži mentalnog sklopa zlostavljača. On smatra da su njegove potrebe odgovornost žrtve. Ako ona pokuša iznijeti pritužbe to znači da gnjavi i izaziva, dok je njemu dopušteno ignorirati štetu koju radi, te može biti osvetoljubiv ako ga se pokuša natjerati da razmisli o tome. Kontrolom nastoji partnericu učiniti potpuno ovisnom o njemu kako bi povećao moć nad njom. Mora je izolirati od drugih ljudi u kojima može pronaći podršku i snagu koja pridonosi njezinoj neovisnosti. Njezin život u potpunosti treba biti usmjeren na njegove potrebe. Zlostavljač ne gubi kontrolu nad sobom već preuzima kontrolu nad partnericom, a kazne su osvete za opiranje kontroli. On nema problema sa svojom ljutnjom, već s njezinom. S ciljem stvaranja ovisnosti može koristiti zastrašivanje i prijetnje, djelovati na njezino samopoštovanje kroz kritiziranje, omalovažavanje i obezvrjeđivanje vlastitih mišljenja i uvjerenja sve dok žrtva ne počne sumnjati u svoje mentalne sposobnosti. Mnogi zlostavljači povremeno koriste fizičko nasilje ili prijetnje kao način da zastraše kad osjećaju da se njihova moć i kontrola smanjuju, odnosno kada im uobičajeni načini psihološkog zlostavljanja nisu dovoljni da postignu stupanj kontrole za koji se osjećaju ovlašteno.

Dakle, zlostavljačko ponašanje nema veze s emocionalnim povredama, nedostatkom vještina ili gubitkom kontrole, već sa stavovima, koji proizlaze iz ranog kulturnog odgoja, glavnih muških uzora, utjecaja vršnjaka. Radi se o problemu vrijednosti, a ne psihologije. Zlostavljača je teško promijeniti ne zbog toga što oni ne mogu prestati zlostavljati, već zato što ne žele. Ne žele se odreći stavova koji im donose razne dobiti, poput te da žrtva ispunjava njegove sebične potrebe i snosi krivnju za sve što nije onako kako je zamislio. Uostalom, da je spreman prihvatiti odgovornost za svoje ponašanje u vezi, ne bi zlostavljao na prvom mjestu. No, to ne znači da je promjena nemoguća. Fokus trebamo premjestiti sa pojedinačne psihologije (npr. zlostavljanje koje je doživio u djetinjstvu, agresivna osobnost, osjećaji…) na promjenu stavova i preuzimanje odgovornosti za zlostavljanje, uz osvještavanje minimiziranja i poricanja koje često koriste kao taktiku za izbjegavanje odgovornosti i suočavanja. Ključ je u tome da navedemo zlostavljača da proširi svoju percepciju prava partnerice i smanji poimanje vlastitih prava.

 

Mirjam Tkalčić

 

LITERATURA:

Bancroft, L. (2015). Zašto on to radi? Uvid u misli ljutitih i kontrolirajućih muškaraca. Naklada Znanje.

Chester, D. S. i DeWall, C. N. (2018). The roots of intimate partner violence. Current opinion in psychology, 19, 55-59.

 

 

2018-10-03T14:04:40+00:00

About the Author: