Noćni marš 2020

Noćni marš 2020
Treći po redu Noćni marš, u organizaciji Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter i SOS Rijeka održan je jučer u Rijeci, s početkom u 18 sati. Noćni marš je okupio petstotinjak građana i građanki, koji su zajedno poručili žrtvama nasilja da nisu same.
Na Kontu su pročitani naslovi iz medija koji se tiču žena. Nasilje, silovanje, ograničavanje prava – to je realitet žena u Hrvatskoj. Marš je oko 18 i 15 krenuo prema Trgu 128. brigade HV-a, gdje je i održan kratki progam.
Na Trgu 128. brigade HV-a pročitan je ovogodišnji Proglas Noćnog marša, Katarina Galetić je govorila o nasilju koje je doživjela od svog partnera, Lara Jurišević Debat je govorila o svojoj odluci da napusti svoju rodnu zemlju, Argentinu i to radi odnosa države prema ženama te su Marta Čaržavec i Ana Maria Štefanac izvele kratki performans s temom odnosa društva i države prema ženama u Hrvatskoj. Noćni marš je bukom podržao bubnjarski kolektiv hodo’drum.
Proglas Noćnog marša 2020:

Slavimo Osmi mart u spomen na žene koje su odlučile preuzeti kormilo povijesti i pokrenule prekostoljetnu borbu za oslobođenje od patrijarhalnog jarma. Taj je put krenuo skromno – najprije smo htjele pravo glasa i ostvariti mogućnost političke participacije u društvu u kojem živimo. Zatim smo htjele upisivati visoke škole i nastaviti svoje obrazovanje i profesionalni razvoj. Zatim smo htjele zakonski osigurati skrbništvo nad vlastitom djecom. Zatim smo htjele priznanje i prihvaćanje ženske seksualnosti. Zatim smo htjele priznanje da je naše tijelo samo naše, da imamo pravo planirati obitelj i da smo puno više od strojeva za rađanje. Zatim smo htjele izaći iz sfere tzv. ženskih poslova i pokazati da smo sposobne biti šefice, menadžerice, sutkinje, kirurginje, astrofizičarke, predsjednice… u samo 100 godina, u odnosu na cjelokupnu ljudsku povijest, postigle smo puno. A danas, ovdje, čini se kao da je još toliko pred nama!

Sve što smo u ovih sto godina postigle, postigle smo zahvaljujući feminističkoj misli i djelovanju. Svako pravo i napredak koje žene današnjice uživaju, ne bi mogle da naše prethodnice nisu vodile bitku protiv sustava koji nas je ugnjetavao i negirao, zatvarao u privatnu sferu. Protiv patrijarhata koji opstaje i danas, samo u suptilnijim oblicima.

I zato još uvijek dokazujemo da imamo i drugih afiniteta osim biti (samo) majke i supruge. Da smo jednako razumne i racionalne, intelektualno kapacitirane, da nas „ne peru“ hormoni, PMS-ovi i neobuzdane emocije, a da opet nismo frigidne i frivolne, ili slabe i podložne. Da imamo pravo živjeti i uživati svoju seksualnost, odbijati komplimente u neprikladnim situacijama, nikad se ne udavati i imati djecu, ili to učiniti kasnije u životu, da imamo pravo biti  i karijeristice i majke koje ostaju doma s djecom.

Još uvijek dokazujemo da ne znači ne, da nismo seksualni objekti koje imate pravo dirati bez našeg pristanka, da odjeća koju nosimo ili usputni smiješak u prolazu nisu opravdanje za silovanje i seksualno uznemiravanje.

I kada smo žrtve nasilja, još uvijek moramo to dokazivati i boriti se za to da nam se vjeruje.

Nakon stogodišnje borbe, naša dokazivanja i dalje traju. I kada smo najranjivije, kada nam je potrebna pomoć i zaštita, suosjećanje i razumijevanje, mi se i dalje moramo dokazivati. Obitelji, društvu, sustavu.

U samo proteklih godinu dana, slučajevi nasilja prema ženama pokazali su koliko je diskriminacija žena ukorijenjena u našem društvu koje ubija žene – mlade i stare, tinejdžerice, majke, bake, sestre i prijateljice. To društvo čini institucije. A to društvo i te institucije čine sustav – patrijarhat.

Nasilje ostaje ključan problem na svim razinama – u privatnim odnosima, u zdravstvenim ustanovama, na hrvatskim sudovima, na društvenim mrežama. Žene žrtve nasilja javno su omalovažavane, vrijeđane i ponižavane, a institucije nerijetko krivnju, umjesto na počinitelje nasilja, svaljuju na žrtve. Femicid čini trećinu svih ubojstava u Hrvatskoj, a ubojice se i dalje doživljava kao ekscese koje se nije moglo prevenirati, unatoč svim prijavama koje su žrtve podnosile policiji i centrima za socijalnu skrb, dok nije postalo prekasno. To nisu pojedinačni problemi, to su sistemski problemi i vrijeme je da ova država preuzme odgovornost!

Još uvijek čekamo vladajuće da krenu s provedbom Istanbulske konvencije kojom se efikasno štiti žene žrtve nasilja, gradi djelotvorna pravosudna zaštita, i što je najvažnije, edukacijom mijenjaju odnosi među spolovima. Propusti kojima smo svjedočile neoprostivi su i zato zahtijevamo da se postojeći sustav podrške ženama žrtvama nasilja hitno i korjenito mijenja.

Zahtijevamo da se mijenja i društvo. Zahtijevamo sustavnu provedbu građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja, putem kojih će se nove generacije učiti vrijednostima rodne ravnopravnosti, socijalne pravde, solidarnosti, nenasilja, demokracije, međusobnog poštivanja i uvažavanja, prihvaćanja različitosti. Drugim riječima, feminizam u škole!

Zahtijevamo da se osigura adekvatna zaštita reproduktivnog zdravlja žena, u potpunosti pokrivena iz državnog proračuna. U Hrvatskoj nedostaje 61 ginekološki tim što preko 300 000 žena ostavlja bez pristupa ginekološkoj skrbi, pogotovo u ruralnim sredinama.. Nerijetko se usluge naplaćuju bez izdavanja računa i to u ustanovama koje funkcioniraju u sklopu javnog zdravstva. Žene se dehumanizira i proživljavaju opstetričko i psihičko nasilje u bolnicama prije, za vrijeme i nakon poroda. Odbija im se zakonom i ustavom osigurano pravo na prekid trudnoće tako što se oko 60 posto ginekologa/inja zaposlenih u javnim bolnicama poziva na pravo na uskraćivanje pružanja zdravstvene skrbi, a u 20 posto javnih bolnica u Hrvatskoj ta usluga nije uopće dostupna. Dosta je s diskriminacijom žena unutar zdravstvenog sustava, imamo pravo na zaštitu svog reproduktivnog zdravlja!

Zahtijevamo da se Crkva odvoji od državne politike i javnih institucija. Društveni progres neće ostvariti ideologije koje pod krinkom očuvanja tradicije betoniraju zastarjele odnose moći koji žene drže podređenima. Zbog takvih žene povijesno i jesu diskriminirane i nezaštićene, zbog takvih i danas doživaljavaju nasilje i stigmatizaciju!

Zahtijevamo jednake mogućnosti u svijetu rada, jednake plaće i sigurne radne uvjete prilagođene čovjeku. Želimo moći živjeti od svoga rada, dosta je prekarijata! Želimo da se napokon prizna ekonomska ovisnost o neplaćenom kućanskom radu i zaustavi društvena reprodukcija koja održava eksploatatorski kapitalistički sustav!

Želimo društvo u kojem sve i svi živimo slobodno i sigurno. Ravnopravni/e.

Želimo da takvo društvo čini institucije. Želimo da taj sustav počiva na egalitarnosti.

I zato živio feminizam, živjela solidarnost i živio Osmi mart!

2020-03-09T13:15:33+00:00

About the Author: