Nasilje među vršnjacima

Nasilje među vršnjacima

Međuvršnjačko nasilje nerijetko je središte rasprava među odraslima i djecom te, unatoč tome, i dalje neriješen problem i pojava koja se svako toliko manifestira u gotovo svim odgojno-obrazovnim ustanovama i među djecom različite dobi.  Kako stati tome na kraj? Trebamo li početi djelovati na razini uzroka ili samo ”liječiti” posljedice?

Za početak,  nasilje među vršnjacima (eng. bullying) službeno se može determinirati ukoliko je dijete zlostavljano ili viktimizirano te ponavljano i trajno izloženo negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika (Olweus, 1998). Ova definicija ističe negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period. Šire gledano, nasilje podrazumijeva svjesnu namjeru djelovanja prema drugima s ciljem stjecanja ili potvrđivanja vlastite moći, upravo instrumentom nanošenja psihičke, odnosno fizičke boli. Najčešća podjela nasilja među djecom jesu fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko nasilje. Svjesni smo da je fizičko nasilje kao takvo najzapaženiji i najkontroverzniji oblik, te podrazumijeva guranje, udaranje, čupanje, štipanje, gađanje i slično, no verbalno nasilje najčešće prati fizičko i ponekad izaziva jednake, ili čak i gore posljedice za osobu nad kojom se vrši. Ono, podjednako dominantno, podrazumijeva izrugivanje, vrijeđanje, omalovažavanje, širenje glasina, zadirkivanje, ismijavanje i mnoge srodne radnje. Emocionalno nasilništvo, također često manifestirano u kombinaciji s prva dva oblika, odnosi se na namjerno isključivanje žrtve iz grupnih i društvenih aktivnosti razreda ili zajednice te ignoriranje i “nedoživljavanje“. Seksualno nasilje podrazumijeva neželjeni fizički kontakt i vulgarne i uvredljive opaske, dok kulturalno nasilje uključuje uvrede na nacionalnoj, religijskoj ili rasnoj razini. Posljednje, iako ne manje važno, jest ekonomsko nasilje, koje se odnosi na krađu, iznuđivanje novca i slične ponašajne aktivnosti koje se temelje na neugodnostima  financijske ili imovinske prirode.

Jasno je da se nasilje nepobitno smatra društveno neprihvatljivim ponašanjem, međutim, ono nije uvijek usmjereno na namjerno nanošenje ozljeda ili štete. Stoga je važno obratiti pažnju na intencionalnost opaženog ponašanja. Nalazi se dinstinkcija između instrumentalnog antisocijalnog ponašanja kojim se može nanijeti šteta ili povreda pojedincu, pri čemu čin nije bio namjeran, i hostilnog neprijateljskog ponašanja kojemu je cilj namjerno izazivanje boli ili ozljede. Razlikovanje tipova agresivnog ponašanja bitno je zato što se javlja u različitim proporcijama kod djece različite dobi i spola. Pretpostavlja se da je instrumentalno i fizički agresivno ponašanje češće među mlađom djecom, dok je verbalno i neprijateljsko karakteristično za školsku dob. Spolne razlike kao činitelj ponašanja djece pokazuju se bitnima. Dječaci tako pokazuju više antisocijalnog ponašanja u predškolskoj dobi, što se donekle održava i kasnije(Crowell, 1987; Eagly i Steffen, 1986, u: Vasta, 1998, 546; prema Zloković, 2004), dok djevojčice pokazuju manje fizičkog antisocijalnog ponašanja te je njihova agresija uglavnom socijalne prirode i namijenjena istom spolu. Razlike među spolovima mogu se interpretirati na više načina, pa tako i iz perspektive hrabrenja, tj. penaliziranja određenog ponašanja, modeliranja  ili genetskih odrednica, kao i kulturnih običaja. Nije nepoznato kako i hormonske razlike među spolovima djelomično utječu na razlike u ponašanju (Svare, 1983, u: Vasta, 1998, 549; prema Zloković, 2004). Kad je riječ o agresiji, ne smije se izostaviti ni uloga temperamenta kao dimenzije ličnosti koja je relativno stabilna, što je također karakteristika i agresivnog ponašanja. Longitudinalna studija koju su sa šestomjesečnim bebama proveli A. Thomas i S. Chess ukazuje na temperament kao na jedan od prediktora agresivnosti (Vasta, 1998, 548; prema Zloković, 2004). I istraživanja monozigotnih blizanaca pokazuju veću podudarnost u vidu agresivnog ponašanja, nego što je to ustanovljeno za fraternalne blizance. Iako se ne može potvrditi da i okolinski faktori nisu mogli djelovati na razvoj ličnosti, velik udio agresivnog ponašanja pripisuje se genetici. No, ne smije se zaboraviti činjenica da ono, također, može biti i socijalno, kao i situacijski određeno.

Ono gdje problem raste i prelazi u sve teže riješiv, jest kada se nasilje nad djetetom zanemaruje, ignorira, ne poduzima se ništa po tom pitanju, dijete se kritizira ili sili da se suprostavi, iako se ono za to ne osjeća sposobno, ili se, u najgorem slučaju, za nasilje niti ne zna. Primarni korak je primijetiti nasilje, otkriti ga i osvjestiti, kako sebi, tako i djetetu.

Mnogi roditelji, iako njeguju iskren, topao i otvoren odnos s djetetom, ne uspjevaju detektirati kada ono postane žrtvom međuvršnjačkog nasilja. Zašto je tome tako? Prije svega, dijete se tada nalazi u novoj situaciji koja za njega predstavlja stres i s kojom se nije naučilo nositi. Tako često, u funkciji obrambenog mehanizma, i samo može iskazivati hostilno ponašanje prema ukućanima, izgubiti volju za svakodnevne aktivnosti, popustiti u školi ili se pak potpuno povući u sebe. Nasilje koje se nad njime vrši stavlja ga u inferiornu poziciju nad vršnjacima i ono se osjeća postiđeno i osramnoćeno. Zato nerijetko roditeljima, pred kojima se želi prikazati jako, veliko i sposobno, skriva svoju poziciju žrtve ili je umanjuje. Nekad je skriva i samo pred sobom, pa nije rijedak slučaj da opravdava razloge zašto ga druga djeca maltretiraju te samo sebi nalazi mane i stvara osjećaj manje vrijednosti. Zabilježeni su mnogi slučajevi u kojima dijete, čak i kada se odlučilo poduzeti korak i obratiti profesoru i odgojitelju, nije naišlo na potrebnu zaštitu. Djeca promatraju svoje okruženje i, ukoliko nisu sigurni da mogu zatražiti i dobiti pomoć bez posljedica, radije će problem zadržati za sebe. Također, roditelj koji zlostavljano dijete uporno nagovara na asertivno i suprostavljajuće ponašanje svojim nasilnicima, može prouzročiti kontraefekt gdje se ono više neće povjeravati i gdje će se osjećati još nesigurnije i bespomoćnije, s obzirom da nije uspjelo ispuniti savjet roditelja i uzvratiti nasilniku. Razumijevanje djetetovih potreba i njegovih načina funkcioniranja neizostavan je dio u borbi s nasilničkim ponašanjem.

Sve navedeno ide u prilog roditeljima čija su djeca žrtve nasilja. No, što ako je upravo Vaše dijete nasilnik? Ili je jedno od djece koja su svojevrsna podrška nasilniku? Uloga djece koja promatraju nasilje itekako nije za zanemariti. Većina učenika u razredu ili školi ne čine stalno nasilje, niti su stalno žrtve nasilja. Mnogi se često nađu u situacijama da promatraju svoje vršnjake kako se tuku, svađaju ili vrijeđaju. Učestala zabluda o djeci “promatračima” jest da ostaju neutralni ili da pokušavaju pružiti podršku žrtvi kada vide da nastupa nasilje. Nažalost, istina je zapravo da su učenici koji promatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pridružiti mu se, nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni sudionici nasilja. Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to događa. Jedno je da nasilnike prati određeni ugled među vršnjacima, oni su “glavni”, ostala im se djeca dive te na taj način mogu utjecati na promatrače. Utjecaj će biti snažniji ukoliko pojedinac koji promatra pati od osjećaja nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Također, može ga biti strah pokušati spriječiti nasilje, da mu se nasilnici naknadno ne bi osvetili ili da će ga prijatelji zbog istog ismijati ili napustiti. Osim toga, ako se čini da je nasilnik na neki način nagrađen za svoje ponašanje, promatrač je skloniji uključivanju. Drugo objašnjenje jest da promatrač, zbog difuzije odgovornosti, osjeća manju krivicu za ono što čini kad je dio grupe. Katkad, promatrači žrtvu smatraju odgovornom za nasilje jer ga je izazivala, manje im je simpatična, vide je kao negativca, ili nešto slično, te joj zato teže priskaču u pomoć. Jedan od razloga zašto djeca ne reagiraju kako bi spriječila nasilje je i uvjerenje mnogih da se ionako ništa ne bi promijenilo i ako se odraslima ukaže na problem. Prevenciju međuvršnjačkog nasilja otežava upravo činjenica da je među učenicima raširen izraziti tabu protiv informiranja nastavnika o pojavama nasilja. Učenici navode brigu da ne bi bili zaštićeni u područjima škole koja se ne nadgledaju ili bi i oni sami, radi „tužakanja“ postali meta nasilja. Neki promatrači također osjete olakšanje kada oni nisu „na udaru“ i često se distanciraju od žrtve, smanjujući empatiju i olakšavajući sebi odmak od situacije.

Priroda problema se razlikuje, no metode otkrivanja mogu biti slične. Ukoliko primijetite da bi se Vaše dijete moglo naći u ulozi onoga koji maltretira ostale, razmotrite tu opciju, kao i razloge koji su ga mogli navesti na isto ponašanje. Ukoliko se radi o ponašanju koje ne prolazi i s kojim se roditelj ne može nositi, nije na odmet potražiti pomoć stručnjaka.

Vodeći se ovim značajkama treba dobro otvoriti oči i razgovarati s djetetom o nasilju među vršnjacima, upoznati ga s njegovim značajkama, kako se obraniti, što učiniti i istaknuti kako ono nije nikada opravdano niti posljedica „neispravnog“ ponašanja žrtve. Potičući dijete na razgovor, doprinoseći svakodnevno poboljšanju njegove slike o samome sebi i odgajajući ga kao zrelu osobu odgovornu za svoje postupke, ali i vrijednu, jedinstvenu i potpunu, moguće je prevenirati različitim oblicima zlostavljanja među vršnjacima i spriječiti njegove posljedice. Naglašavanje važnosti ovog problema u današnjem društvu apel je svakom pojedincu koji je u mogućnosti da učini nešto, bilo kao profesor, roditelj ili odgojno-obrazovni suradnik, i pridonese osjećaju vrijednosti i sigurnosti na koje svako dijete ima pravo.

 

Vanna Planinac

2019-02-26T18:02:34+00:00

About the Author: