Međunarodna zaštita

Međunarodna zaštita

Prema podacima UN-a procjenjuje se da je od 2017. godine ogromna brojka oko 68 milijuna ljudi godišnje u pokretu zbog ratova, nesigurnosti i klimatskih promjena. Pritom gotovo polovinu te brojke čine djeca.

Tekovina pružanja utočišta potrebitima, odnosno azila proteže se kroz čitavu povijest civiliziranoga svijeta. Prvo pod okriljem Crkve, a potom i država koje su odobravale politički azil onima čiju su borbu protiv tiranije ili autokracije smatrale legitimnom. Do pojave svijesti o odgovornosti čitave međunarodne zajednice za pružanje zaštite izbjeglicama i pronalaženja rješenja njihovih problema dovela su masovna kretanja ljudi nakon Prvog svjetskog rata. Suočene s nezaustavljivim tokom ljudi koji se nisu uklapali u pretpostavke međunarodnog pravnog poretka države su shvatile kako im je u interesu smjestiti izbjeglice unutar zakonskih okvira. Naime, dok je god prihvat izbjeglica shvaćen kao podložan državnim sankcijama, njihov dolazak nije bio pravno destabilizirajući.

Suvremeno izbjegličko pravo nastalo je odmah nakon usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima. Pravo na traženje azila po prvi puta je priznato Konvencijom o statusu izbjeglica potpisanoj u Ženevi 1951. godine te njoj pripadajućim Protokolom iz 1967. Konvencija iz 1951. je postavila bitna načela izbjegličkog prava te je do danas ostala najznačajnijim međunarodnim dokumentom za zaštitu izbjeglica.

Konvencija iz 1951. definira izraz „izbjeglica” navodeći kako će se on koristiti za svaku osobu koja je  zbog osnovanog straha od proganjanja zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkoj opciji, nalazi izvan zemlje svog državljanstva te koja se ne može ili, zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje; ili koja nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan mjesta svog prethodnog uobičajenog boravka, i ne može se,  ili se zbog straha ne želi u njega vratiti.

Prema Konvenciji iz 1951. izbjeglice ne treba kažnjavati zbog traženja zaštite niti ih izlagati riziku povratka u zemlju podrijetla. Kako bi zaštitila izbjeglice Konvencija iz 1951. propisuje načelo zabrane protjerivanja i vraćanja nazvano non- refoulementOno državama zabranjuje prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju. Bitno je naglasiti da se to odnosi i na one migrante koji su u zemlju ušli nezakonito, a nakon ulaska su državi potpisnici Konvencije podnijeli zahtjev za međunarodnom zaštitom odnosno zatražili azil.

Konvencija iz 1951. državama također nalaže omogućavanje pristupa teritoriju, podnošenja zahtijeva za azilom i prihvat tražitelja azila te zabranjuje njihovo kažnjavanje za nezakonit ulazak i boravak te ograničavanje slobode kretanja tražitelja azila.

Potpisnica Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. bila je i Jugoslavija te ju je Republika Hrvatska kao jedna od njezinih pravnih nasljednica dužna poštivati.

Kada s međunarodna razine pređemo na razinu Europske unije možemo reći kako fenomen azila i migracija na njezinu teritoriju nije konstantan već iznimno cikličan i neravnomjerno rasprostranjen. Kako se ističe u dokumentima Europske statističke agencije „Eurostat” do vrhunca prvog vala pritiska na tada samo 15 zemalja Unije došlo je 1992. godine, kada je podneseno 670 000 zahtjeva za azilom, a tražitelji su pretežito bili iz zemalja bivše Jugoslavije. Godine 2001. ta se je brojka krenula smanjivati te je na 27 članica Unije podneseno 424 000 zahtjeva, a samo pet godina poslije ta je brojka pala na manje od 200 0000.

Drugi značajan val migracija, uzrokovan je dugotrajnim ratovima u Iraku i Afganistanu, situacijama u Somaliji i Sudanu te posebno krvavim ratom u Siriji uzrokovanim destabilizacijom zemalja sjeverne Afrike koju je donijelo tzv. Arapsko proljeće. Tako je prema podacima Eurostata 434 160 zahtjeva za azilom podnesenih 2013. godine, 2014. taj broj porastao na 562 680, a samo godinu dana poslije iznosio je 1 256 610 zahtjeva. Od tada pa do danas taj se broj smanjuje pa je tako 2016. podneseno 1 206 045 zahtjeva, 2017. 654 610 zahtjeva, a 2018. podneseno je 580 845 zahtjeva za azilom. Do druge polovice 2019. godine u Europskoj uniji podneseno je 307 100 novih zahtijeva za međunarodnom zaštitom. Najveći broj zahtijeva podnijeli su državljani Sirije, a potom državljani Afganistana. Trenutna kriza vlasti u Venezueli odrazila se je time da je u drugoj četvrtini 2019. godine u Europskoj uniji azil zatražilo i  preko 10 000 državljana Venezuele.

Slika 1. Broj zahtjeva za azilom u zemljama Europske unije prema podacima Eurostata

 

Poveljom Europske unije o temeljnim pravima usvojenom 2000. godine jamči se pravo azila na području Europske unije prema istim načelima ranije istaknutim u Konvenciji iz 1951. te s posebnim naglaskom na načelo non- refoulement.

Iako su međunarodno i europsko pravo zadali temelje pravu azila u Republici Hrvatskoj oni i dalje puno prepuštaju nacionalnom zakonodavstvu. Pravo zatražiti azil možemo pronaći već u Ustavu RH koji u članku 33. st. 1. govori:

Strani državljanin i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog prava.

Drugim riječima država je dužna zaprimiti i procijeniti zahtjev za azilom na osnovi okolnosti svakog pojedinog slučaja ali nije dužna azil i odobriti.

Prema odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (ZMPZ) azil će se odobriti strancu koji se ne nalazi u zemlji svog državljanstva (ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje uobičajenog boravišta), a koja se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne može ili se zbog tog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje.

Međunarodna zaštita predviđena ovim zakonom osim azila obuhvaća supsidijarnu i privremenu zaštitu.

Supsidijarna zaštita će se prema članku 21. ZMPZ-a priznati tražitelju azila koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Privremena zaštita je, prema članku 78. ZMPZ-a, zaštita hitnog i privremenog karaktera koja se uvodi na temelju odluke Vijeća Europske unije o postojanju masovnog priljeva raseljenih osoba.

Zahtjev za azil podnosi se u Prihvatilištu za traženje međunarodne zaštite. Ipak, namjeru za podnošenje zahtjeva za azilom stranac može izraziti i prilikom obavljanja granične kontrole na graničnom prijelazu. Ako je stranac već ušao na teritorij Republike Hrvatske, namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom može izraziti u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji. Sukladno međunarodnom pravu i hrvatski zakon propisuje da se stranac koji je nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, a došao je izravno s područja na kojem je proganjan, neće kazniti zbog nezakonitog ulaska ili boravka, pod uvjetom da bez odgode podnese zahtjev za azilom te ako predoči valjane razloge svog nezakonitog ulaska ili boravka. Tražitelj azila koji ne razumije jezik na kojemu se vodi postupak ima pravo na prevoditelja. Nakon podnesenog zahtjeva za azilom smatra se da je tražitelj azila zakonito na teritoriju Republike Hrvatske, a MUP o njegovu zahtjevu mora odlučiti u roku od 2 do 21 mjeseci.

Slika 2. Broj tražitelja međunarodne zaštite u RH od 2011. do 2018. godine

Slika 3. Tražitelji međunarodne zaštite u RH prema državljanstvu 2018. godine

Od početka tzv. Migrantske krize 2014. pa do kraja 2018. godine Republika Hrvatska odobrila je samo 643 zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Prethodne je 2018. godine od podnesenih 1068. zahtjeva za međunarodnom zaštitom ukupno odobreno 265 međunarodnih zaštita, od čega 240 azila i 25 supsidijarnih zaštita. Prema podacima MUP-a do 30.09.2019. godine u Hrvatskoj je podneseno 1198 zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Od tog broja 783 bili su muškarci, a 415 žene. U istom su razdoblju podnesena 42 zahtjeva za međunarodnom zaštitom od strane maloljetnika bez pratnje.

Tražitelji azila se do odobrenja azila ili supsidijarne zaštite smještaju u prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu i Kutini. Od dana podnošenja zahtjeva imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, osiguranje materijalnih uvjeta prihvata (hrana, odjeća, smještaj u prihvatilištu, novčana pomoć), zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednje obrazovanje te učenje hrvatskog jezika, besplatnu pravnu pomoć, savjetovanje, pristup informacijama, isprave (iskaznicu tražitelja međunarodne zaštite, putni list za strance – ZOS, laissez-passer za osobe u tranzitu), te pravo na rad i slobodu vjeroispovijesti.

 

Djeca bez pratnje

Izbjeglicama pripadaju dva skupna prava koja se djelomično preklapaju: prava koja oni uživaju kao pojedinci, zajamčena međunarodnim standardima o ljudskim pravima i nacionalnim zakonima te specijalna prava koja uživaju na osnovi svojeg izbjegličkog statusa. Kad se radi o djeci – izbjeglicama i tražiteljima azila, stvari postaju još kompleksnijima te se na njih se primjenjuje i treći skup prava – prava djece.

Prilikom bijega od vojnih sukoba u raznim dijelovima svijeta, gospodarskih kriza i ekoloških katastrofa, djeca su izložena velikom riziku da budu odvojena od obitelji i osoba koje o njima skrbe. Takva djeca predstavljaju posebno ranjivu skupinu, budući da su zbog krajnje nezaštićenosti izloženi kršenju temeljnih ljudskih prava te rizicima da postanu žrtve raznih oblika iskorištavanja, nasilja, zlostavljanja te žrtve trgovanja ljudima. Fenomen djece bez pratnje naširoko je priznat kao veliki međunarodni problem, a o njegovim razmjerima govori činjenica kako je od 2015. godine do danas preko 220 000 djece bez pratnje zatražilo azil u nekoj od zemalja Europske unije.

ZMPZ dijete bez pratnje definira kao državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva mlađe od osamnaest godina, koji je ušao u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe, a uključuje i djecu koja su ostala bez pratnje nakon što su ušla u Republiku Hrvatsku.

Bitno je naglasiti da Rezolucija Europskog parlamenta o položaju maloljetnika bez pratnje u EU ističe kako je maloljetnik bez pratnje prije svega dijete u mogućoj opasnosti. Djetetom se bez iznimke mora  smatrati svaka osoba mlađa od 18 godina. Također, Rezolucija ukazuje na to da se vlasti u državama članicama Europske unije prema djeci bez pratnje često ponašaju kao prema prekršiteljima propisa o useljavanju, a ne kao prema pojedincima koji imaju prava na temelju svoje dobi i posebnih okolnosti.

Navedeno pitanje je u Republici Hrvatskoj pobliže uređeno Protokolom o postupanju prema djeci bez pratnje.

Postupak pronalaženja djeteta bez pratnje obično započinju policijski službenici (iako su u nerijetkim slučajevima prepoznavanje i alarmiranja nadležnih službi odradili i članovi nevladinih organizacija prisutni na terenu). Odmah po utvrđivanju da se radi o djetetu bez pratnje oni obavještavaju nadležni centar za socijalnu skrb. Postupak identifikacije djeteta vodi policijski službenik u PU/PP uz sudjelovanje prevoditelja (osigurava MUP), stručnog radnika CZSS-a i/ili posebnog skrbnika. Stručni radnik nadležnog centra dužan je prisustvovati svim postupanjima policije prema maloljetnicima i inicijalnom zdravstvenom pregledu djece bez pratnje te im prema potrebi osigurati smještaj u odgovarajuću ustanovu, odnosno dom socijalne skrbi (dom za djecu bez roditeljske skrbi ili dom za odgoj djece i mladeži). Iznimno, ako je dijete bez pratnje tražitelj međunarodne zaštite koji je stariji od 16 godina može se smjestiti u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite (npr. ako je u pratnji punoljetnog srodnika ili se ocjeni da je to u dobrobiti djeteta). Kada postoji sumnja u starosnu dob osobe obavlja se procjena je li osoba punoljetna ili maloljetna. Maloljetnicima bez pratnje u svakoj fazi postupka nužno je na jeziku koji razumiju pružiti pravovremene informacije primjerene njihovoj dobi i stupnju zrelosti. Nakon što je maloljetnik bez pratnje podnio zahtjev za azilom on bi morao biti riješen u najkraćem mogućem roku. U roku od najviše 30 dana od podnošenja zahtijeva za međunarodnom zaštitom mora im biti omogućen nastavak obrazovanja te učenje hrvatskog jezika.

Nadalje, radi spajanja obitelji Ministarstvo unutarnjih poslova dužno je provesti potrebne mjere s ciljem pronalaženja roditelja djeteta bez pratnje. Njegovo spajanje s članovima obitelji ili rođacima u nekoj državi članici EU provest će se ako je u najboljem interesu djeteta.

 

Postupak nakon odobrenja međunarodne zaštite

Status azilanta ili primatelja supsidijarne zaštite stječe se danom uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite. Primateljima međunarodne zaštite se jamči boravak u Republici Hrvatskoj (5, odnosno 3 godine) i spajanje s obitelj. Ako nemaju imovine ili novčanih sredstava rješenjem centra za socijalnu skrb osigurava im se smještaj na maksimalno dvije godine u stambenim jedinicama koje su u vlasništvu Republike Hrvatske ili najmu Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Imaju  pravo na zdravstvenu zaštitu i socijalnu skrb. Kako bi si sami mogli osigurati egzistenciju imaju i pravo na rad u Republici Hrvatskoj. Nadalje, imaju pravo na pomoć pri integraciji u društvo, ali i slobodu odabrati vlastitu vjeroispovijest. Kako bi bili informirani o svojim pravima imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć. Također, azilanti i primatelji supsidijarne zaštite mogu kupiti nekretninu u Republici Hrvatskoj, a ako zadovolje posebne propise imaju i pravo postati hrvatskim državljanima te ostati u Republici Hrvatskoj kao njezini punopravni građani.

 

Članak napisala: Andrea Jelovčić, mag.iur.

2019-12-19T11:32:50+00:00

About the Author: