Kazneno djelo nasilje u obitelji – članak 179a. Kaznenog zakona

Kazneno djelo nasilje u obitelji – članak 179a. Kaznenog zakona

Nasilje u obitelji jedno je od najtežih zadiranja u psihofizički integritet pojedinca upravo zbog činjenice da su napadači osobe u koje žrtve imaju povjerenja. Navedenom doprinosi i činjenica da počinitelji i žrtve u velikom broju slučajeva barem još neko vrijeme nastavljaju živjeti zajedno pod istim krovom, što je uvjetovano visokom razinom povezanosti partnera kroz financijsku, socijalnu i osobnu (među)ovisnost.

Hrvatski je zakonodavac stupanjem na snagu “novog” Kaznenog zakona 1. siječnja 2013. nastojao reagirati na prethodno opisano i sankcionirati nasilje u obitelji na način da je propisao kažnjavanje nasilničkog ponašanja u obitelji kroz cijeli niz kaznenih djela s elementima nasilja u kojima je učin djela prema bliskoj osobi predstavljao kvalificirani oblik počinjenja djela s propisanom težom sankcijom. Opisani koncept od početka primjene Kaznenog zakona bio je izložen kritikama. Često se isticalo kako je tim zakonom učinjen korak unatrag jer važeći tekst više nije propisivao kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz dotadašnjeg članka 215. a Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/05, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 193/12) kao samostalno kazneno djelo. Stoga je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakon (Narodne novine, broj 56/15), ponovno uvedeno kazneno djelo nasilja u obitelji (članak 179. a) kao samostalna blanketna inkriminacija koja predviđa da navedeno kazneno djelo čini onaj tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo.

Međutim, propisivanje samostalnog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a, uz zadržavanje koncepta kvalificiranih oblika pojedinih kaznenih djela počinjenih prema bliskoj osobi, dovelo je do neujednačenosti u praksi primjene Kaznenog zakona. U cilju uklanjanja uočenih nedostataka odnosno neujednačenosti u primjeni, posljednjim izmjenama i dopunama predmetnog zakona koje su stupile na snagu 1. siječnja 2020. godine (NN 126/2019), učinjena je dopuna zakonskog opisa kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179. a Kaznenog zakona na način da je navedeno kazneno djelo dopunjeno stanjem dugotrajne patnje, kao novim obilježjem djela, a koje stanje dugotrajne patnje je uzrokovano izloženosti teškom kršenju propisa o zaštiti od nasilja u obitelji. Pri tom valja istaknuti da je posljedica kaznenog djela sadržana u opisu bića kaznenog djela postavljena alternativno, a ne kumulativno. Drugim riječima, za postojanje kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona ne traži se da počinitelj teškim kršenjem propisa o zaštiti od nasilja u obitelji kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost i dovede ju u ponižavajući položaj i stanje dugotrajne patnje već je dostatno da je kod žrtve nastupila jedna od triju posljedica sadržanih u opisu predmetnog kaznenog djela odnosno da je kod žrtve nastupio osjećaj straha za vlastitu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili da je žrtva dovedena u ponižavajući položaj ili u stanje dugotrajne patnje. Upitno je u kojoj je mjeri posljednja izmjena teksta Kaznenog zakona koja se odnosi na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona podobna ostvariti svrhu kojoj je bila namijenjena. Čini se da je dodavanje stanja dugotrajne patnje kao novog obilježja djela samo dodatno opteretilo ionako vrlo neodređenu zakonsku normu te da nije ponudilo jasne kriterije tijelima kaznenog progona za razlikovanje prekršaja nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona, što se ukazuje posebno problematičnim s aspekta načela zabrane dvostrukog kažnjavanja.

Nepreciznost i nejasnoće citirane zakonske odredbe nastojala je otkloniti sudska praksa u kojoj je moguće naći smjernice za tumačenje pojedinih elemenata kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a Kaznenog zakona. Tako je, primjerice, u odnosu na obilježje djela „teško kršenje propisa“ sudska praksa zauzela stav da se pojam „teškog kršenja“ ne odnosi na težinu počinjenog prekršaja već naprotiv na učestalost kršenja normi iz prekršajnog prava odnosno podrazumijeva se višestruko počinjenje prekršaja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.[1] Nadalje, sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž 579/2017, „razgraničenje između kaznenog djela iz čl. 179.a KZ/11 i prekršaja iz čl. 10. ZZNO očituje se u težini ugrožavanja zaštićenog dobra što je questio facti i sud je to dužan ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Objektivno poimanje težine prekršaja propisa o zaštiti nasilja u obitelji očituje se kroz visok stupanj nasilja, surovosti ili bešćutnosti počinitelja te posebno izraženom poniženju ili patnji žrtve i tek tada će se raditi o kaznenom djelu, a ne prekršaju iz čl. 10. ZZNO-a.”

Zaključno se može reći da je kriterij razgraničenja kaznenog djela i prekršaja kvalitativno-kvantitativne naravi. U kvalitativnom smislu prvenstveno se misli na  intenzitet nasilničkog ponašanja u obitelji koji se ogleda u primijenjenim sredstvima kojima se čini kažnjiva radnja i eventualno nastupjelim tjelesnim ozljedama, njihovoj ozbiljnosti i težini. U kvantitativnom smislu ključan čimbenik koji razgraničuje kazneno djelo od prekršaja nasilja u obitelji jest kontinuitet činjenja kaznenog djela, koje mnogo puta prije nego što žrtva prijavi traje dugi niz godina.

Marina Crnjak, mag. iur.

[1] Davorka Martinjak, Hrvoje Filipović: Prekršajna ili kaznena odgovornost u slučaju nasilja u obitelji, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu, Vol. 26 No. 2, 2019., str. 628

2020-11-23T14:08:10+00:00

About the Author: