Kao voda za čokoladu (1. čitateljski sastanak)

Kao voda za čokoladu (1. čitateljski sastanak)

MIRISI I OKUSI TRADICIJE

Dana 12. svibnja 2016.g. volonterke ”SOS telefona – Rijeka” Doris, Jasmina, Marta, Tatjana M., Antonela, Tatjana S. N., predsjednica Tina, dopredsjednica Lorena i jedan volonter – moja malenkost – posjetili smo Meksiko kao prvu odrednicu našeg čitateljskog putovanja.

Točnije, spisateljica Laura Esquivel u svome nas je romanu – prvijencu ”Kao voda za čokoladu” vratila na početak 20.stoljeća i upoznala s prevladavajućom vladavinom matrijarhata. Okrutnu tradiciju obitelji de la Garza /o majci se do njezine smrti mora brinuti najmlađa kćer i pritom ne smije ni pomisliti na udaju/ čvrsto u rukama drži vlasnica imanja i udovica Mama Elena.

Pozitivnu stranu tradicije/kulinarsko umijeće kao način života, neovisno o njegovoj nemilosrdnosti/ utjelovljuje njezina najmlađa kćer Tita. Titina životna ljubav, /slabić i mlakonja/ Pedro većinu će svog života provesti kao suprug sestre joj Rosaure /sljedbenice obiteljske tradicije i istovremeno žrtve/, no snazi prave ljubavi ništa neće stati na put…

 

IMAG0974

 

Najdraži lik naše Lorene, Titina i Rosaurina sestra Gertrudis prva je pokrenula oslobađanje mladih žena iz okova nametnutih pravila. Uz malu pomoć Titinog kulinarskog umijeća, naravno…

Upravo vrsno Titino umijeće pravljenja najfinijih jela, uz po mjesecima raspoređene, u radnju romana na spretan način ukomponirane recepte /”osjećaš sve te mirise i okuse tradicije”, kako je rekla Tina kao velika obožavateljica ”Kao vode za čokoladu” – ”čitala sam ga dvaput i to je moj tip knjige”/ najveći je adut romana i pruža čitatelju užitak prilikom iščitavanja dok istodobno prati tragičnu ljubavnu priču između Tite i Pedra.

Autorica se pritom ne srami pretjerivanja, često miješajući okrutne elemente magičnog realizma s izrazitom emotivnošću /moglo bi se reći i plačljivošću/, što na čitatelja može, ali i ne mora imati pozitivan učinak.

Većina zamjerki na roman išla je upravo u tome smjeru. Tatjani S.N. se, recimo, nisu svidjeli autoričini dokumentaristički opisi /koji su, na trenutak, bili i bez emocija/, a Marti se nije svidjelo Laurino pripovijedanje u kojem ”skače iz prošlosti u sadašnjost”. Prvo spomenutu volonterku roman je podsjetio na Marquezov klasik ”Sto godina samoće”.

IMAG0975

Kada smo prilikom inicijalnog sastanka /još uvijek bezimenog/ čitateljskog kluba razgovarali o prvoj knjizi na repertoaru, Tini, Loreni, volonterkama i našoj voditeljici Doris /koja je, usput, odlično vodila prvu raspravu i povukla usporedbu s ”Dervišem i smrti” Meše Selimovića, uz zanimljivu konstataciju – ”Šteta što naposljetku Tita nije zavoljela doktora Johna Browna!”/ predložio sam ”Como agua para chocolate”. Prvenstveno iz razloga jer mi se prilikom prvog čitanja jednostavno nije svidjela.

Također, htio sam čuti razmišljanja iz ženskog kuta, pošto je spomenuti roman, uz činjenicu što pripada žanru magijskog realizma, ujedno i djelo feminističke tematike. Glavna negativka romana, Mama Elena, dominantna je i napredna žena, unatoč nasilnom, muškobanjastom i zločestom karakteru – i lik vrijedan žaljenja – poradi čega, saznajte zašto! A i Gertrudis koristi muškost kao snagu u daljnjem životu, pogotovo nakon oslobođene ženskosti.

Neovisno o činjenici što mi se dojam tijekom drugog čitanja nije bitnije promijenio, zadovoljstvo mi je što smo ga izabrali.

”Ako neki snažan osjećaj odjednom upali sve šibice koje nosimo u sebi nastaje tako snažan sjaj da rasvijetli mnogo dalje nego što nam pogled obično seže i tad nam se pred očima pojavljuje sjajni tunel koji nam pokazuje put zaboravljen u trenutku rođenja, koji nas zove da ponovno upoznamo vlastito zaboravljeno božansko podrijetlo. Duša se želi vratiti onamo odakle je potekla, i ostavlja tijelo bez života…”

OCJENE: Doris 3, Lorena 3, Jasmina 4, Marta 3, Antonela 5, Tatjana S.N. 4/5, Tina 5, Lari 3.

Lari Šeta