Ali neki su jednakiji: „Zašto zapad mora politizirati 8. mart?“

HomeAli neki su jednakiji: „Zašto zapad mora politizirati 8. mart?“

Na današnji dan, 8. ožujka, tradicionalno se obilježava Međunarodni dan žena. Iako se u današnje vrijeme ovaj dan često depolitizira pa čak i koristi u svrhu samo-promocije raznih stranaka, organizacija ili trgovačkih lanaca koji 8. mart iz godine u godinu vješto uklapaju u vlastite marketinške kampanje, ovaj dan mnogo je više od poklanjanja cvijeća ženama, na ulicama ili radnom mjestu, kao iskaza pažnje ili pak kupovine prigodno izreklamiranog poklona svojoj ‘boljoj polovici’. Obilježavanje Dana žena jest, i mora ostati, politički čin upravo iz razloga što se ne radi o prazniku koji jednodnevnim fokusom na žene slavi postojeću jednakost, već ju na jedan od 365 dana u godini tek privremeno i iluzorno prekida. 8. mart stoga uistinu predstavlja dan prisjećanja na sva dosadašnja nastojanja žena da izbore svoje mjesto u javnoj sferi života te dan prisjećanja na sve one koje su se na bilo koji način žrtvovale za ideju ženske emancipacije, ne samo na jedan, već i na sve dane koji će uslijediti.

Međunarodni dan žena korijene svog postojanja vuče od kraja 19. stoljeća kada je industrijalizacija društva, ekonomski rast i jačanje kapitalizma u nadasve patrijarhalnom društvu iznjedrila pojačano iskorištavanje već ionako obespravljenih žena i na radnom mjestu. Žene su sada, osim one vršene od strane patrijarhata u privatnom, bile izložene i sve većoj opresiji od strane kapitalizma u poslovnom aspektu života. Prva zabilježena instanca ženskog otpora nanošenoj im nepravdi, u kontekstu onih koje je moguće smatrati zaslužnima za postojanje današnje ideje iza 8. marta, datira još iz davne 1857. kada su, nezadovoljne radnim uvjetima, njujorške tekstilne radnice odlučile uzeti stvar u svoje ruke, organizirati prosvjed i zahtijevati svoja prava. Lavina ženskih prosvjeda koja je uslijedila nastavila se održavati, kako u New Yorku, tako i u mnogim ostalim svjetskim gradovima, da bi 1910., na inicijativu njemačke ljevičarske aktivistkinje Klare Zetkin, Međunarodni dan žena po prvi put bio i službeno proglašen. Međunarodni dan žena smatra se zaslužnim čak i za facilitaciju političkih kretanja koja su obilježila početke Oktobarske revolucije.

Nažalost, Zapad vrlo često zanemaruje ideološko-politički značaj ovog praznika te se, fokusirajući se tek na isprazne i veoma ne problematične iskaze naklonosti prema ženama koji više predstavljaju puno ispunjavanje određene forme nego što se dotiču istinskog značenja 8. marta, nastoji distancirati od njegovih ‘komunističkih’ korijena. No dok zapadnjački državni vrhovi nerijetko tek hine istinsko zalaganje za prava žena, uporno stremljenje kapitalističkim vrednotama uzima svoj danak ni na kome drugome doli upravo ženama. Trenutni modus operandi kapitalističkih država u spoju s porastom konzervativnih, patrijarhalnih vrijednosti u isto vrijeme od žene očekuje da vlastitim trudom i upornim radom izbori svoje mjesto uz rame s muškarcima te ravnopravno sudjeluje u javnom životu (Ipak je na ‘razvijenom zapadu’ na neki način potrebno održati iluziju postojanja želje za poticanjem jednakosti žena i muškaraca unutar društva.), dok joj isto to društvo, koje ju navodno podstiče u ostvarenju navedenog, postojanjem konzervativno-patrijarhalnog viđenja žene kao prvenstveno supruge i majke, onemogućuje upravo ostvarenje u javnoj sferi.

Naravno, u većini zapadnog svijeta, u određenim zanimanjima, primjerice postoje ženske kvote koje pripomažu ženama da se etabliraju na tržištu rada i tome slične mjere, no one se opet dotiču tek onih privilegiranijih žena. Čak i državni aparati zaduženi za procesiranje slučajeva nasilja prema ženama nerijetko u potpunosti zanemaruju pripadnice marginaliziranih skupina u društvu. One najobespravljenije i najmarginaliziranije žene i dalje najčešće ne osjete pozitivne posljedice navedenih mjera. Kako je onda moguće govoriti o jednakosti kada i dalje postoje ‘jednakiji/e’? Kada bi od 7 milijarda ljudi na planetu njih samo 10 posjedovalo kuće, a ostatak živio na ulici, bi li mogli/e govoriti o jednakosti ako bi 5 od 10 navedenih bile žene? Naravno da ne. Zašto onda govorimo o postojanju rodne jednakosti na Zapadu?

Upravo zato što veliki broj najobespravljenijih, marginaliziranih žena biva izostavljen iz diskursa jednakosti, iznimno je važno politizirati 8. mart kao dan ujedinjenja žena u zajedničkoj borbi protiv rodno uvjetovane opresije – pogotovo u Hrvatskoj koju je posljednjih godina naprosto preplavio val konzervativnih struja čija se borba za političku nadmoć lomi preko leđa običnih građanki. Udruge poput Vigilare ili pak U ime obitelji predvođene Željkom Markić pod krinkom kršćanskog morala vrše sustavni napad na reproduktivna prava, a u Saboru se vode polemike oko ratifikacije Istanbulske konvencije. Trend je jasno vidljiv, dok se nekolicina žena nalazi na rukovodećim pozicijama i aktivno sudjeluje u donošenju odluka glede javnog života, prevalentni stav države ipak je onaj koji podupire redukciju žene na ulogu majke, lišene vlastitog glasa i prava na ikakvu, pa čak ni tjelesnu autonomiju.

Naravno dakle, navedena politička previranja u državi ne pogađaju u jednakoj mjeri sve žene, ali to ni na koji način ne umanjuje potrebu za ukazivanjem na nepravdu koja nam se odvija pred očima. Na pitanja potencijalnih kritičara prosvjednih akcija održanih povodom Dana žena poput: „Zamisli kako je nekim ženama, tebi je dobro, protiv čega se ti buniš?“ i  „Pa kad ti je tako loše, zašto ne izlaziš na marš?“, kao i na izjave dobronamjernika/ca upućene muškarcima često uobličene kao: „Zamisli da se radi o tvojoj majci/sestri/ženi.“, sasvim je jednostavno odgovoriti. Potrebno je izlaziti na ulice, potrebno je marširati, pokazati ljutnju i nezadovoljstvo postojećim sistemom nadasve nenaklonjenom ženama. One koje mogu moraju pružiti otpor u ime onih koje, upravo zbog prirode slike o ženi kao manje vrijedne osobe koja je u tišini dužna prijeći preko, kako doslovnog nasilja, tako i onog ideološkog, nisu u stanju učiniti isto.

Otpor je potreban sve dok se, u dijalogu s muškim osobama, opresija i nasilje opisuje kao loše samo zbog činjenice da se moglo raditi o ‘njegovoj’ ženi/sestri/majci. Potreban je sve dok žene ne prestanu biti smatrane ‘vlasništvom’. Na posljetku, otpor je apsolutno nužan sve dok žene ne postanu smatrane jednako vrijednima u svim aspektima javnog i privatnog života – sve dok se ženska prava ne prestanu razlikovati od onih ljudskih. Iz tog razloga, iskoristite Dan žena kako bi, u Rijeci, Zagrebu, Splitu (ili bilo kojem drugom gradu u kojem se održavaju osmo-martovske marševe), izašli/e na ulice i prisjetili/e se istinskog značenja ovog dana.

 

Katarina Pavičić-Ivelja

2018-03-08T13:23:37+00:00

About the Author: