Razmisli prije nego što napišeš!

Razmisli prije nego što napišeš!

U sklopu projekta „Humano obrazovanje- odgovorno društvo“, kojeg zajedno provode Lezbijska organizacija Rijeka “LORI”, Udruga za ljudska prava i građansku participaciju „PaRiter“, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, predstavljamo vam studentske refleksivne dnevnike, nastale tijekom pohađanja kolegija u udruzi SOS Rijeka.

Projekt „Humano obrazovanje – odgovorno društvo“ provodi se u sklopu Poziva za dodjelu bespovratnih sredstava „Podrška razvoju partnerstava organizacija civilnog društva i visokoobrazovnih ustanova za provedbu programa društveno korisnog učenja“ u okviru Operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ 2014.-2020. godine .

Produkt projekta bio je kolegij „Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti“. U sklopu provođenja kolegija u udruzi SOS Rijeka dvije su studentice sudjelovale u mentorskom programu.

Refleksivni dnevnici produkt su stečenog znanja o rodno uvjetovanom nasilju i nasilju u obitelji. Drugi refleksivni dnevnici odnosili su se na komentare na društvenim mrežama vezanima uz rodno uvjetovano nasilje. Ti komentari pokazali su u kolikoj mjeri društvo još uvijek ne razumije, a često nažalost i osuđuje, žene koje su preživjele nasilje ili one koje su doživjele seksualno uznemiravanje i silovanje. Naše su se studentice odlučile s komentatorima obračunati pomoću činjenica koje su naučile tijekom pohađanja kolegija. Nadamo se da će i vama njihovi odgovori biti korisni te vas ostavljamo s porukom: “Razmisli prije nego napišeš!” U nastavku donosimo odlomak iz drugog refleksivnog dnevnika studentice Ive Breulj.

  • „Trebao je i jače kada mu je ona to dozvoljavala.“ – glasio je jedan od komentara o rodno uvjetovanom nasilju. Za početak potrebno je istaknuti kako je vidljiva needuciranost autora te nedostatak znanja i činjenica koliko je nasilje kompleksna pojava. Isto tako može se primijetiti primitivnost i uvjerenje autora da je ona uistinu to tražila, željela i birala. Naime, uvjerenje autora zasnovano je na nepouzdanim činjenicama iz kojih dolazi do nastanka specifičnog oblika uvjerenja, a to je mit – pojednostavljeno objašnjenje složenih socijalnih pojava. Ono što autoru nije poznato, a krucijalno je za ovu tematiku, naučile smo na kolegiju Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti. „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ rekla bi Ana Karenjina i uistinu je tako. Svaka žena koja je preživjela rodno uvjetovano nasilje ima svoju priču i svoje razloge, koje će neki u svojim očima opravdavati, a neki ne, no to nije poanta priče, poanta je dokazati drugima da stvari nisu crno bijele i jednostavne koliko se izvana čine. Iza kulisa nalaze se brojni razlozi zbog čega žene trpe nasilje, a među čestima su uvjerenja društva o partnerskim odnosima te nasilju u njima. Uvjerenja koja prerastu u mitove kao što su: „ona je sama to tražila“, „nasilje je isključivo privatna stvar“, „to se događa u svakom braku“ ili „djeca trebaju oca kakavgod on bio“ generalno umanjuju značaj problema, no nažalost i same žene počinju vjerovati u to. Osim mitova, među najznačajnijim razlozima ostanka istaknulo bi se fizičko, emocionalno i seksualno nasilje, te prijetnje navedenim oblicima nasilja kako bi se u ženi probudio strah koji će ju što duže držati u submisivnom položaju, a samim time jačati moć nasilnika. U navedena tri oblika nasilja potrebno je pridodati različite obrasce ponašanja i taktike kao što je zastrašivanje koje uključuje razbijanje stvari ili prisutnost oružja, zatim emocionalno nasilje koje omalovažavanjem i vrijeđanjem stavlja naglasak na bezvrijednost žene ističući njezine mane, izoliranjem žene od rodbine i prijatelja kako bi se ukinula mogućnost da žrtva traži pomoć od bliskih osoba, manipulacija djecom s namjerom stvaranje osjećaja krivnje u žrtvi te manjak financijske neovisnost žene.

  • „Interesantno, neću prijaviti silovatelja sada kad me je silovao, nego kada ja to hoću. A znam da je prije mene silovao i da će poslije mene isto to raditi. Pa to je odvratno i suučesnik si svakom sljedećem silovanju“ . Tužno je što se još desetero ljudi složilo s navedenim „lajkajući komentar“ na Facebook stranici. Poštovani, znate li da podaci o tjelesnom i seksualnom nasilju nad ženama pokazuju da je oko 120 milijuna djevojčica diljem svijeta bilo prisiljeno na spolni odnos ili drugi oblik spolne radnje (EU, UN 2019). Nije li to apsurdno visoka brojka od koje Vam se krv u žilama zaledi? Iz Vašeg komentara može se zaključiti da očekujete da je svih 120 milijuna slučajeva prijavljeno, no podaci govore drugačije i to da na svako prijavljeno silovanje dolazi čak 15 – 20 neprijavljenih. Sigurno se pitate kako je to moguće. Naime, stvari zapravo nisu toliko jednostavne koliko Vam se čine. U članku 156. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18) spolno uznemiravanje definirano je kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Iz same definicije, može se vidjeti da spolno uznemiravanje, pod kojim spada silovanje, predstavlja događaj koji ima trajne posljedice na žrtvu kao što je povreda dostojanstva i strah nakon preživljene traume. Sama riječ trauma dolazi iz grčkog jezika i označava povredu ili ranu, tj. zastrašujuće iskustvo koje je djelomično ili u potpunosti odvojilo osobu od osjećaja sigurnosti. Nadam se da su Vam prethodne činjenice barem malo otvorile oči da to što se ženi/curi/djevojčici dogodilo, i što će se nažalost sigurno opet dogoditi, nije nešto o čemu se može lako pričati. Potrebno je vremena da se žrtva suoči što se dogodilo te da se otvori, a to definitivno nije tuđa stvar i nitko nema pravo odlučivati kada je vrijeme da to napravi. I da, žrtva ima pravo prijaviti silovatelja isključivo kada ona to želi.  Još jedan od razloga zbog čega žrtve silovanja ne prijavljuju silovatelja jest rupa u sustavu kada se žrtva obraća nadležnim tijelima. Nažalost osobe kojima se žrtva treba otvoriti ( a zaključili smo da je to vrlo teško) znaju biti needucirane, s nedostatkom empatije te s apsurdno neprimjerenim i grubim komentarima koji dovode da se žene samo još više zatvaraju i ne pričaju o tome. Poštovani , nadam se da ste shvatili koliko stvari nisu crno bijele te da je silovanje zapravo jedno morbidno iskustvo koje je prevelik broj žena moralo preživjeti. No, točno to. Unatoč svemu, preživjele su i tako ih trebamo promatrati – kao borbene žene zmajeve koje su se digli iz pepela i nastavile živjeti. Naime, osuđujući i grubi komentari kao Vaši im donose samo dodatnu bol, a koja je, možemo se složiti, apsolutno nepotrebna. Sljedeći puta Vam preporučujem da ako već želite komentirati nešto, dajte riječi podrške i potpore kako biste svojim riječima smirili sljedeću djevojku. Recite joj da to što se dogodilo nije njezina krivica, da nije to zaslužila i da definitivno nije smak svijeta, jer ima ostatak života pred sobom vrijedan življenja. Recite joj da je snažna te da vjerujete da će stvari biti bolje jednog dana, i za kraj – da ima pravo prijaviti ili ne prijaviti silovatelja kada god ona to željela.

2020-03-22T11:03:27+00:00

About the Author: